Treba li kršćanska teologija obraniti demokraciju, čak i od nje same? Ako demokratski etos nije protoplazma ozbiljenja evanđeoske istine, koji je medij ćudoredne reglementacije/socijalne regulacije uopće prikladan, iliti prijateljski nastrojen, za eshatologiju našeg očovječenja u virtualnom/virulentnom bogomračju jednog infantilnog, tehnomaničnog, radikalno posadašnjenog svijeta?

Prvi odgovor: Hrvatska kakvu su Oholi orlići olinjalih orlušina (OOOO) htjeli i dopustili sada nema nikakvu politiku, čak ni onu lošu. U zrakomlatu nema hrvatskog pilota. Uključen je autopilot EURO/trans/atlanske izradbe i kalibracije. Hrvatski je suverenitet notorna tuđmaneskna floskula. Ofarbani paravan za retrofeudalnu pljačku narodnih truda.

Ruku na srce, mi Hrvati upadljivo zaostajemo u svim ključnim samo/disciplinama nove zbilje. Slabo i nerado osluškujemo, premalo stvaramo, i baš zato neslavno propadamo. Presporo se napajamo korisnim inovacijama i boljim tradicijama. Olako se uživljavamo u ulogu egzotičnog dijela Europe (Č. Jovanović).

Zemlja je jedna, ali svijet nije. Od kratkih nogu nas uče da je svijet zapravo povlašteno mjesto nesigurnosti; prapostojbina iskonskog grijeha, omraza samovlasnog vremena, pače vatreni kotač prometejskog samoutamničenja. Ono što čovjek jede od prve zore izgubljenog raja miriše na još. Slijepi nametnik svoje bogoslične potencijalnosti.

U svim raspravama o krizi, izlasku iz krize sudjeluju prvenstveno oni koji su ju i izazvali. U najširem smislu riječi ekonomisti. Bankari, makroekonomisti itd. Predsjednik Republike i predsjednik Vlade imaju savjetnike za sve i svašta, ali nemaju savjetnike za određivanje funkcija. To su prvenstveno u klasičnom smislu riječi tehničari.