Treba li kršćanska teologija obraniti demokraciju, čak i od nje same? Ako demokratski etos nije protoplazma ozbiljenja evanđeoske istine, koji je medij ćudoredne reglementacije/socijalne regulacije uopće prikladan, iliti prijateljski nastrojen, za eshatologiju našeg očovječenja u virtualnom/virulentnom bogomračju jednog infantilnog, tehnomaničnog, radikalno posadašnjenog svijeta? Kakvim se metamorfozama mora podvrći kršćanska teologija da bi /iznova/ zadobila epohalni status PRVE ZNANOSTI kratkog 21. stoljeća?
Evidentno, "postupno poboljšanje zatvorskih ležajeva" (W. Benjamin) više nije prihvatljiva opcija. Tehnokrati sveudilj ispadaju iz jednadžbe nezaokruženog opstanka. Kako sada vitalni uređaji stoje, algoritam NOVE INTEGRIRAJUĆE IDEOLOGIJE pisat će teolozi. Jer: ova vrtoglava i posvudašnja nesigurnost ozeble duše svijeta traži nepatvorenu ekologiju oslobođenja. Duboku i jednostavnu vedrinu na aeropagu. Sada je najvažnije zadržati ovu naherenu planetarnu zipku u povijesti.
Može li se spasonosna dirnica predočiti s manje od 125 riječi? Držim da može.
Može li se blagost Kristove blizine zazvati s manje od 125 riječi? Vjerujem da može.