Slijedeći članak objavljen je prvi put sa oko 90% identičnog sadržaja u beogradskom časopisu "Ideje", br. 5-6, 1986. Bio je to pokušaj odgovora na tadašnju jugoslavensku krizu i krizu socijalističkih projekata uopće. Odjek je bio minimalan jer je pobjednički liberalni kapitalizam imao preveliku privlačnu snagu, a nosioci socijalističkih ideja okoštali u vlastitim dogmama.  Danas, kad je i taj kapitalizam u krizi nakon koje ništa neće biti kao što je bilo, osjećam da ovdje izražene zamisli i dalje "drže vodu".  Engleska verzija ovog teksta može se naći ma adresi http://histanthr. blogspot. com

 

HISTORIJSKA ANTROPOLOGIJA  - Znanstveno-tehnološka revolucija i historijska svijest

by Miroslav Mišković

 

UVOD

Historijska svijest oduvijek je temelj svake društvene svijesti. Danas, u eri znanstveno-tehnološke revolucije, zbivaju se u toj oblasti dramatične promjene koje su po svojem intenzitetu barem ravne otkriću Povijesti u doba prve industrijske revolucije i konstituiranja građanskog društva kao hegemona svekolike svijesti.  Vodeće snage znanstveno-tehnološke revolucije dugo su se nalazile sabijene u ljušturu starih odnosa, dovijajući se na razne načine da im se prilagode; razni oblici "alternativnih" ideologija, "seksualna revolucija", psihoterapija i neke vjerske sekte nose to zajedničko obilježje. Političko konstituiranje subjektivnih snaga znanstveno- tehnološke revolucije zbilo se 1068. g.  kada su one bile ponesene valom ljevičarskih ideologija, koketiranjem sa maoizmom, trockizmom, Che Guevarom i Castrom, anarhizmom itd. Ubrzo nakon toga kapital je uočio profitni potencijal tih snaga tako da su se one raspršile u razne oblike modificiranih građanskih ideologija, ili – u najboljem slučaju - u ekološke i mirotvorne pokrete i partije.  Emancipatorski potencijal znanstveno- tehnološke revolucije prevazilazi ove uske pokušaje prilagođavanja postojećem stanju i predstavlja duboku negaciju još uvijek dominantnog građanskog društva, unutar kojega i nastaju; istovremeno, prevazilaze i mogućnosti koje je donedavna pružao marksizam i otvaraju prostor legitimnog produžetka društvenih procesa i pokreta koje je ovaj začeo.  Koncepcija Povijesti nastala u 18.  i 19.  stoljeću predstavlja kompromis između racionalne i mitske spoznaje. Njena osnovna komponenta je judeo-kršćanski mit o postanku svijeta i čovjeka, a određenu ulogu odigrali su konkurentski (ponekad komplementarni) mitovi drugih provenijencija: germanski, slavenski, italo-rimski, grčki, egipakits itd. U počecima moderne misli engleski nadbiskup Usher izračunao je, racionalizacijom sadržaja Biblije, da se je početak svijeta zbio 4004. g.  prije Krista. Kasnija istraživanja su pokazala da početak Sumerske civilizacije - dakle Povijesti - doista pada u doba oko 6000g.  prije sadašnjosti. Iz toga su izvedeni i konstitutivni elementi Povijesti ili civilizacije: država, pismo, novac, mjerne jedinice te, kasnijim proširenjem uvida, određeni način proizvodnje materijalnih dobara, odgovarajući nivo tehnološkog razvoja, kao i nastanak društvenih klasa i klasni društveno ekonomskih odnosa.  

Međutim, daljnja istraživanja su pokazala da su i prije "civilizacije" postojale, dokumentirane u odgovarajućim stratigrafskim slojevima, ljudske zajednice i kulture zasnovane na drugačijim pravilima društvene organizacije. Ove spoznaje uzdrmale su starozavjetni mit o postanku kao i njegovu "znanstvenu" racionalizaciju. Kao spasonosna formula iznađen je termin "prethistorija" kojim je priznata prisutnost tih pojava, ali su one stavljene s onu stranu našeg subjektivnog i historijskog iskustva(Termin je u znanost prvi uveo Lubbock u djelu "Prehistoric Times", 1865. g. ). Istovremeno, suvremene kulture "prethistorijskog" tipa doživjele su sličan tretman: onostranost "primitivnih" kultura postala je važno ideološko opravdanje za beskrupuloznost kolonijalne ekspanzije. Unutar istog duhovnog obzorja građanska ideologija izvršila je socio-psihološko potiskivanje svih oblika društvenog i individualnog života koji egzistiraju na "prethistorijskom" ili "primitivnom" nivou i u modernim društvima;"podsvjesne" i "subkulturne" pojave prognane su iz legalnog društva i stavljene pod kontrolu represivnih mehanizama i/ili stručnjaka.

Suvremene tehnologije iziskuju korištenje svih ljudskih potencijala koje su klasične društvene znanosti na čelu sa Poviješću, potisnule u sferu privatnosti, folklora ili suštinske nespoznatljivosti. Pitanje oslobađanja tih potencijala koje se svode na spoznajno-semiotičke sposobnosti čovjeka, postaje prvorazredno "ekonomsko" pitanje, pitanje daljnjeg razvoja proizvodnih snaga. Da li će se nastaviti "oslobađanje" koje diktira kapital na način manipulacije masovnom sviješću koja se danas vrši u globalnim razmjerima i koja je u stanju pružiti tek kratkotrajnu nadu ili masovno psihičko rasterećenje iracionalnog tipa?; Ili će se obnoviti socijalističke tradicije u novim uvjetima? * Svaki mit teži da objasni početak etničke ili vjerske zajednice na koju se odnosi i da tom "prapočetku" prida bilo ekskluzivne, bilo univerzalne značajke koje dotičnoj zajednici daju dignitet prve ili nadmoćne nad ostalim ljudskim zajednicama. Ta težnja čini se,  barem dijelom, ljudski opravdana. Međutim, nijedna mitska svijest kao ni pseudo-racionalna građanska Povijest, a niti Morgan-Engelsov prvi pokušaj racionalnog objašnjenja starije historije, ne barataju danas dostupnim činjenicama.  

 

POVIJEST

Pogledajmo neke činjenice! U posljednjih pedesetak godina iskrsnulo je krucijalno saznanje o vremenu i nekim uvjetima postanka ljudske vrste, zahvaljujući otkriću metode dotacije pomoću radioaktivnog ugljika. Taj događaj zbio se u Evropi prije 30-40 000 godina. Neki noviji podaci ukazuju da se pojava ljudske vrste zbila u Africi nekoliko desetaka tisuća godina ranije. Rekonstrukcijom suvremenog DNA došlo se do starosti od oko 150 000 godina. Ipak, onaj evropski podatak zasad se može uzeti kao početak istinske afirmacije čovjeka i početak stvarne historije. To je biće bilo istih fizičkih i mentalnih svojstava i kulturno-produkcionih potencijala kao i današnji pripadnici biološke podvrste Homo sapiens sapiens. Logično bi bilo da se i "granica" između historije i prethistorije pomaknula do tog razdoblja. To se ipak nije dogodilo jer mitovi o "postanku" i njihove površne racionalizacije još uvijek traju u svijesti većine ljudi, uključujući (naročito) i stručnjake i znanstvene radnike koji se tim pitanjima pobliže bave.  Da bi zadovoljila iskonsku ljudsku potrebu za historijskim utemeljenjem, ta nova spoznaja mora se obogatiti odgovorima na dva ključna pitanja:1. )Pod kojim uvjetima i na koji način se zbio taj čudesni prelazak iz biološkog(životinjskog) u kulturni(ljudski) stadij jedne (pod)vrste ?, i 2. )Koji je to nivo historijske apstrakcije koji spaja čitav tok ljudske prošlosti, prevazilazeći dosadašnju pojmovnu podijeljenost između "historije" i "prethistorije" kao i mnoge druge manje podjele i izdvajanja pojedinih elemenata iz općeg toka ? Polazim od uvjerenja da je čovjek subjekt historije, a da su granice historije i granice razuma. U svjetlu novijih saznanja o vremenu i nekim uvjetima postanka ljudske vrste proširuju se i granice subjektiviteta i njemu pripadajuće racionalnosti.  Prva činjenica koja upada u oči uspoređivanjem čovjeka i njegovih životinjskih i/ili hominidnih predaka i suvremenika, jest njegova biološko-seksualna neprilagođenost koju on kompenzira stalnim oblikovanjem svog simboličkog svijeta i stalnim usavršavanjem i kvantitativnim umnožavanjem svojih oruđa, oružja i drugih proizvoda. A početak razvoja simboličkih predodžbi, kao i specijaliziranog oružja i oruđa pada upravo u doba oko 30-40 000 godina prije sadašnjosti. Nekakav bitni preokret dogodio se u to doba; nisu nam poznate nikakve bitne promjene u vanjskim uvjetima života - klima, biljni i životinjski svijet prolazili su kroz fazu Wu¨rmske glacijacije, u razdoblju od 75-14 000 godina prije sadašnjosti. Među hominidima dominirao je dotada Neadertalac(Homo sapiens neanderthalensis), paralelno sa novom podvrstom Homo sapiens sapiens. Oruđa i oružja izrađivali su veĆ i raniji preci(ili srodnici), počevši od Australopiteka prije 2, 5 miliona godina, preko Homo habilisa, Homo erectusa, Homo heidelbergensisa do Homo sapiensa neanderthalensisa. Ti artefakti bili su "jezgraškog" tipa, t. j. obrađivao se samo osnovni korpus kamena, a ne i njegove krhotine, što je otkriće H. sapiensa sapiensa. Njegovo dostignuće je i obrada drva, kosti, slonovače. Evolucija stature hominida išla je u smjeru povećanja veličine mozga, te sve uspravnijeg hoda. I tu je nastao "kopernikanski obrat" evolucije: ženski spolni organ premjestio se na prednju stranu tijela, te je nošenje ploda postalo dugotrajnije i porod teži i bolniji, ustvari neprirodan. Tome je slijedilo dugotrajnije odrastanje i sazrijevanje i dugotrajniji odgoj, kulturna priprema za zrelu dob. I sam seksualni kontakt postao je kompliciraniji, postao je nemoguć bez posredovanja kulturnih tekovina. Simbolički prikazi paleolitskih "Venera"(osobito Willendorfske) jasno pokazuju tegobe tog prilagođavanja. (Kod nekih afričkih naroda zadržao se atavizam zvan steatopigija koji pokazuje deformaciju ženskog tijela uslijed tog obrata). Otada se sav razvoj čovjeka odvija kroz posredovanje tehnologije i semiotičkih sredstava u svrhu kompenziranja biološke insuficijentnosti.  

 

SEMIOTIKA

Iako je u pred-ljudskim(dakle u pravom smislu prethistorijskim)zajednicama postojala sistematska proizvodnja oruđa i oružja u njihovom najrudimentarnijem obliku, ipak se tu ne može govoriti o društvenim odnosima. Naime, nije postojalo sredstvo-simbol kao vizualno semiotičko sredstvo. O simbolu kao primordijalnom izrazu ljudskosti značajan je doprinos da Lesly White. Sadržaj tih vizualnih simbola bio je najčešće osnovna "privredna" aktivnost - lov, sa obaveznim asocijacijama na seksualni život - kako je pokazao A. Leroi-Gourhan na temelju špiljskih slikarija u Francuskoj, Španjolskoj, na Uralu itd.  Još jedna pojava postala je tada dominantna za čitav kasniji tok ljudske historije: pojavile su se regionalne razlike u kulturi, t. j.  u tehnici obrade materijala, u oblicima proizvedenih oruđa i oružja i stilovima simboličkih(danas bismo rekli umjetničkih)predstava. Pojavili su se, dakle, različiti semiotički sistemi komuniciranja koji su bili razumljivi samo ograničenim zajednicama najstarijih ljudi. Karakter tih razlika proizlazio je u manjoj mjeri iz utilitarnih potreba, a u dominantnoj je mjeri rezultat različitih kulturnih konvencija, odnosno semiotičkih sustava. Uočljivo je da se je dotad jedinstvena (pod)vrsta počela podvajati unutar sebe na jednom višem, kulturnom nivou. U kojoj su mjeri prvi nosioci različitih kultura bili međusobno neprijateljski ili bliski, možemo danas samo nagađati. Izvjesno je samo to da su prve kulturne razlike ili regionalne specijalizacije nastale na temelju različitih vizualno-simboličkih (semiotičkih) predstava. Vidjet ćemo da je bitno podvajanje drugih elemenata kulture kao što su: jezik, pravila uspostavljanja srodničkih odnosa, religija, organizacija proizvodnje i društvenih institucija, nastalo mnogo kasnije. Ovdje moram pojasniti da pod semiotičkim sustavima podrazumijevam sve navedeno, a ne samo lingvistiku i neke srodne pojave kako su to tumačili strukturalisti. Sav kulturni napredak odvijao se otada kroz dvije suprotne težnje: jednu, koja teži obnoviti nekadašnje(u stvari fiktivno)jedinstvo vlastite (pod)vrste, i drugu koja teži uspostavljanju razlika i isključivanju drugih kultura iz pojma vrste. (starozavjetna legenda o istjerivanju prvog ljudskog para iz raja i o istočnom grijehu ima svoju realnu osnovu u prekidu sa predljudskom biološko-seksualnom prilagođenošću i stupanju na put kulturnog napretka).  Danas ne postoji konzistentan način prikazivanja ljudske prošlosti. Različite metode raspršene su po raznim znanstvenim disciplinama koje se njom bave. Tako se "prethistorija" razvrstava prema epohama tehnološkog razvoja: starije , srednje i mlađe kameno doba, bakarno, brončano i željezno doba, a za njima slijede epohe nejasno označene kulturno-stilskim obilježjima: antičko-klasično, starokršćansko, ranosrednjovjekovno doba itd. S druge strane, povijesna znanost koja se ne zanima za "prethistoriju" i vremenski je ograničena na 6000 godina pisane povijesti, dijeli svoje područje na "vjekove":stari, srednji i novi, koji ne pružaju nikakvu pojmovnu distinkciju. U svojem naprednijem dijelu(marksizam, ali i neki drugi pravci), prošlost obilježavaju društveno-ekonomski kriteriji: robovlasničko, feudalno, kapitalističko i socijalističko razdoblje. Nedostatak ove metode je u tome da ne može obuhvatiti starija razdoblja pa niti doseći onaj nivo apstrakcije koji može projicirati budućnost. Zanimljivi su pokušaji u nekim zemljama de se ove nedosljednosti premoste kulturno-antropološkim pristupom koji se pretežno oslanja na etnološku materiju, odnosno na razvoj i oblike sistema srodničkih odnosa. Osim kulturne, na djelu su i socijalna, biološka, medicinska, psihološka, filozofska, teološka antropologija itd. Nitko se koliko znam nije sjetio historijske antropologije koju u ovom članku pokušavam metodološki utemeljiti.  Pokušamo li cjelokupnu historiju, dakle u rasponu od 30-40 000 godina do danas, prići sa jedinstvenog stajališta, najprije moramo dokinuti nedostatak "prethistorijske" arheologije koja simplificira ideju razvoja svodeći ga na golu tehnologiju i na stilske razlike koje su ne-historijske. Zanemarujući bitne specifičnosti ovog najstarijeg razvoja, ona sugerira da je to historijsko iskustvo prevaziđeno, da nije naše. Razotkrivanjem dubljih temelja cjelokupne historije, postat će jasno da historija ne počinje (pa tako vjerojatno ni ne završava)sa robno-novčanim društveno-ekonomskim odnosima i klasnom podjelom rada. Ustvari, proces proizvodnje, raspodjele i razmjene materijalnih dobara određujući je faktor za sve ljudske zajednice. U ovim ranim razdobljima te procese nije moguće obuhvatiti pojmom "ekonomije", nego široko shvaćenim pojmom "semiotike". Ekonomija će se u "historijskom" razdoblju pojaviti kao specijalan slučaj semiotičkog sustava u kojem su sve osnovne vrijednosti egzaktno mjerljive. Tada će se iznad te osnove pojaviti kultura ili duhovna djelatnost, "nadgradnja", koja je ranije bila nerazlučivi sastavni dio osnovnih ljudskih vrijednosti.  Tehnologija, dakle, uvjetuje određene tipove ljudskih odnosa. I dok su za "historijski" period ti odnosi uglavnom istraženi i poznati, za "prethistoriju" to ne važi. Sam po sebi, razvoj od prostih ka složenijim oblicima ne bi se bitno razlikovao od prirodne evolucije živih bića, bio bi njezin jednostavni nastavak. Ono što je u njemu specifično jest da uzrokuje oblikovanje društvenih odnosa, semiotičkih sustava i historijskih epoha. Ti oblici nisu, međutim, hijerarhizirani; novi potiskuju ili zarobljavaju stare, otuđujući od čovjeka njemu inherentne vrijednosti, stvaraju ideološka zamagljenja koja udaljavaju čovjeka od njegovih bitnih svojstava. Razvoj tehnologije dobiva svoj smisao tek ako omogućuje povratak svih zagubljenih kvaliteta. Suvremena tehnologija pruža šansu za ostvarenje krupnog koraka u tom pravcu, jednako kao što stvara opasnost od nastanka totalitarnog društva orwelovskog tipa.  

 

SIMBOLOČKA SEMIOTIKA

Pojava onoga što danas nazivamo likovnom umjetnošću koincidira također sa pojavom naše (pod)vrste. Nastojat ću dokazati da je društveno-historijski smisao te pojave daleko veći nego što mu ga pripisuju današnje vulgarno-ekonomističke interpretacije. "Umjetnost" u svojoj prvobitnoj funkciji nije prosti privjesak ili "nadgradnja" tehnologije, nego bitni sastavni dio produkciono-komunikacijskih djelatnosti tadašnjeg čovjeka. Ona je tada bila dominantan semiotički sistem koji je u sebi objedinjavao sve bitne društvene funkcije, medij za očuvanje i razmjenu cjelokupnog kulturnog iskustva. (Vidjet ćemo da je jezik preuzeo tu funkciju tek mmnogo kasnije!).  Proturječno iskustvo biološkog jedinstva i kulturne različitosti naše (pod)vrste nalazi svoj prvobitni izraz upravo u vizualno-simboličkoj(ili"ikoničkoj")predstavi. Likovno savršenstvo tih predstava ostalo je do danas neprevaziđeno, kao što je neprevaziđena i ta specifično ljudska tenzija. Iz ovoga se ocrtava jedan tip semiotičkog izražavanja sa svojim autonomnim pravilima koje je nemoguće objasniti preslikavanjem aktualnih formi ekonomske razmjene i kulturne komunikacije. To se razdoblje može uvjetno nazvati epohom simboličke semiotike.  Ova, kratko skicirana epoha ljudskog razvoja poklapa se sa periodom "gornjeg paleolitika" prema važećoj arheološkoj klasifikaciji. Ona je prekinuta velikim klimatskim promjenama na Zemljinoj kugli, zatopljavanjem, otapanjem ledenih kapa - proširenih dotada duboko u, danas umjerene,  klimatske pojaseve, podizanjem morske razine za oko 100 metara, promjenama u biljnom i životinjskom svijetu itd. Te promjene započele su prije nekih 14 000 godina.  

 

JEZIČKA SEMIOTIKA

Promijenjena i je materijalna osnovica života ljudi. Izumrle su velike lovne životinje i izrasle teško prohodne šume. Čovjek se je morao prilagoditi novim ekološkim uvjetima. Dominantan postaje lov na sitnu divljač, obično povezan sa ribolovom i sakupljanjem plodova. To podrazumijeva vezanje za uža područja i neku vrstu kulturnog zatvaranja, što se odrazilo i na način izražavanja i prenošenja iskustava. Kao što su nestali veliki ekološki sustavi tundre i stepe, tako nestaju i zajednički simboli - među kojima su dominirale velike pleistocenske životinje, scene lova i prikazi žena. Javlja se potreba za izgradnjom novog semiotičkog sustava. To novo sredstvo izražavanja postaje jezik. Govorna komunikacija bila je u prethodnoj epohi tek rudimentarno razvijena, ne posjedujući nikakva čvrsta pravila. Sada, u fazi kulturnog zatvaranja, jezik postaje osnovno sredstvo podsjećanja na izgubljeno biološko jedinstvo vrste i u isto vrijeme sredstvo za označavanje predmeta i pojava suženog ekološkog sustava pojedine grupe. Odatle njegova složena struktura koja teži da istovremeno izrazi univerzalne i posebne vrijednosti. Ukratko, u ovom periodu stvaraju se među malobrojnim pripadnicima čovječanstva velike jezične skupine koje su se u osnovi održale do danas. Jezik, slično kao i vizuelni simboli u prethodnom razdoblju, postaje autonomni semiotički sustav, dominantno sredstvo kompleksne društvene komunikacije koja obuhvaća i proizvodnju i razmjenu materijalnih dobara, ali se ne može svesti na ekonomiju jer ne barata mjerljivim veličinama. On postaje neka vrsta apstraktne monete, zajednička šifra za sve društvene vrijednosti koje se mogu ili moraju razmjenjivati.  Ovo razdoblje poklapa se vremenski s kasnim mlađim paleolitikom i mezolitikom i traje prema gruboj procjeni od 14 000 do 8000 g.  prije sadašnjosti. Možemo ga generalno označiti kao epohu jezičke semiotike.  

 

SRODSTVENA SEMIOTIKA

Smirivanje klimatskih promjena(koje su realna osnova legende o "potopu" u gotovo svim svjetskim mitologijama i religijama)dovele su do dubokih promjena u načinu života ljudi i do izgradnje novog tipa semiotike. Njegova materijalna osnova postaju poljoprivreda i stočarstvo, a razmjena materijalnih i kulturnih vrijednosti vrši se kroz složene sisteme srodničkih odnosa. Termin "agrikulturna revolucija"(a kasnije i "urbana revolucija") prvi je u znanost uveo G. Childe, a složenost srodničkih odnosa i njihov iznimni intelektualni domet najbolje je opisao C. Levy-Strauss(na osnovu etnološkog materijala). Sredstva za prenošenje poruka i uravnoteženje različitih društvenih interesa postaju magija, mit i ritual, prethodnici današnjih umjetničkih, religijskih, a donekle i znanstvenih izražajnih sredstava. Sustav srodničkih odnosa postaje novi tip semiotike koji je sebi podredio ranije dominantne tipove: vizualni simbol i jezik. Pravila za sklapanje brakova i nasljeđivanje(a nasljeđuju se zajedničko vlasništvo i kulturna svojstva), stavljaju u interakciju univerzalno i posebno u historijskom razvoju kao i u ne-vremenskoj, sinkronijskoj ravni. S tim u vezi javlja se i mit o postanku koji konkretne pretke neke zajednice proglašava univerzalnim precima čovječanstva, uz obavezno prisustvo nadnaravnih sila. Dolazi do kontaminacije nejasne svijesti o zajedničkom porijeklu i zajedničkoj historiji svih ljudi i svijesti o ekskluzivnosti uže zajednice. Pritom se vrši "ideološko" potiskivanje ranije dominantnih semiotičkih sustava i njima pripadajućih načina proizvodnje, oni gube svoju autonomiju i postaju dio "srodstvene semiotike". Korijeni mitske svijesti nastali su u ovom periodu historijskog razvoja. Osnovno obilježje te svijesti je potiskivanje ili zaboravljanje činjenica o zajedničkom razvojnom toku i početak homogenizacije užih zajednica koje će nastojati da svoje shvaćanje općeg i ljudskog nametnu drugim sličnim zajednicama, ili da im oduzmu bilo kakva ljudska svojstva. Paralelno dolazi i do unutrašnje, isprva blage, hijerarhizacije odnosa. I pojam etniciteta javlja se u ovom periodu. Složeni sustavi simbola(naročito na keramici, drvu, kosti odjeći itd. ), jezička diferencijacija, vjerovanja i obredi, nose jedno zajedničko obilježje: težnju za očuvanje materijalne samodostatnosti užih zajednica(rodova, klanova, plemena itd. ). Ipak, kao što je pokazala i suvremena etnologija, srodnički odnosi čine povezane nizove golemih, često kontinentalnih razmjera.  Vidjet ćemo da suvremena Povijest nije daleko odmakla od opisanih oblika mitske svijesti, iako im je nakalemila izvjesni racionalni pokrov(t. j. drugu vrstu racionalnosti).  Određivanje trajanja ovog, arheološki rečeno, "neolitičkog" razdoblja prilično je nesigurno. Prve pojave ovog tipa stare su 8-10 000 godina i dominirale su , sve do pojave industrijske revolucije, u većem dijelu svijeta. U nekim zabačenim krajevima, još uvijek se svojim slabašnim sredstvima odupiru nasrtajima novih tehnoloških i semiotičkih tvorevina.  

 

EKONOMSKA SEMIOTIKA

Prelazak u visokorazvijenu poljoprivrednu proizvodnju i odgovarajuću "državnu" organizaciju društva zbio se prvi put prije šest milenija u dolini Eufrata i Tigrisa, zatim Nila, a gotovo istovremeno i u Kini i Indiji. Ozbiljniji razvoj metalurgije slijedio je ovim događajima i nije nužno vezan sa višim tipom društvene organizacije. (Tako se je većina evropskih kultura uključila u nove tehnološke procese na neznatno izmijenjenim osnovama "neolitičkog" tipa društva. ).  Ono što je za ovdje prezentirano shvaćanje historije bitno, jeste pojava pisma koje suvremena povijesna znanost smatra "historijskim izvorom prvog reda", te matematičkih mjernih jedinica. Ta otkrića obilježila su pojavu novog, ekonomskog tipa semiotike koji je tada preuzeo ulogu hegemona svih društvenih odnosa. Drugim riječima, stvorena je robno-novčana ekonomija. Sadržaj pojma semiotike poklapa se sada sa marksistički shvaćenim pojmom ekonomije, pomoću kojega ipak nije moguće uspostaviti razvojnu liniju prema prethodnim oblicima društvenog života. Ti oblici stvorili su potpuno razvijene semiotičke cjeline, a ne nekakve krnje ekonomije. Ovaj nivo apstrakcije nužan je, kako ćemo vidjeti, za rješavanje problema koje danas nameće znanstveno-tehnološka revolucija.  Nova robno-novčana ekonomija(ili ekonomska semiotika)stvorila je, pored mnogih dostignuća od univerzalnog značaja, i klasnu podjelu društva. Na ovom nivou apstrakcije, to znači da su novi semiotički oblici sebi podredili stare; simboli, jezik i srodstveni odnosi postali su roba na tržištu ili su se, barem indirektno, povinovali ekonomskim zakonitostima uz pomoć posebnih institucija stvorenih za tu svrhu(državna birokracija, aparat vlasti i represije, crkva, dirigirana umjetnost itd. ). To su ujedno institucije za ekonomsko i klasno podčinjavanje ljudi. Eksploatirane klase postale su time nosioci i (najčešće nesvjesni) čuvari starih, otuđenih i ostvarenih semiotičkih sustava, odnosno izvornih tvorevina ljudske historije.  Ovo "civilizirano" društvo prošlo je kroz veliki broj razvojnih etapa, "formacija", i kroz veliki broj specifičnih lokalnih oblika. U svjetlu gore navedenih činjenica i hipoteza, ocrtavaju se neke njihove, dosad zapostavljene, zajedničke karakteristike. Bitna karakteristika svih tih pojavnih oblika jest da oni u svojem razvoju nužno prolaze - u sažetom i teritorijalno ograničenom vidu - sve faze univerzalno semiotičkog razvoja. Propadanje starih i stvaranje novih oblika povezano je uvijek sa intuitivnim i ritualiziranim ponavljanjem prvobitnog "postanka" vrste i daljnjih bitnih razvojnih faza. (Uostalom, zar se i ontogenetski razvoj u biologiji ne može u grubim crtama opisati kao ponavljanje filogenetskog?). Propadanje: stvaranje kaosa, bezakonja, moralne raspuštenosti. . . ;Obnova: Uvođenje novih pravila i običaja(konvencija)Takvi događaji su, pored tehnološkog razvoja, bitni sadržaji historije. Današnja historiografija stavlja u prvi plan ratove i diplomatičke dokumente koji su, međutim, samo popratna pojava odlučujućih događaja. Iako svjedočanstva činjenica materijalne kulture i njihova semiološka tumačenja dobivaju na značaju, usavršavaju se metode istraživanja i interpretacije, ipak je subjektivni iskaz materijaliziran u opisanim (Osobito "dipomatičkim") dokumentima, zadržao primat; era materijalističkog shvaćanja historije nije stvarno još počela.  Povijesna znanost čini metodološku i logičku grešku kada sasvim zapostavlja prve dvije epohe semiotičkog razvoja čovječanstva, a treću uvažava tek parcijalno kao "prethistoriju";ona ih zapostavlja, ali one izbijaju na drugim pozicijama gdje im nije mjesto. Greška dolazi otuda što se aktualno ili željeno stanje preslikava u prošlost. Božja volja ili robno-novčani odnosi proglašavaju se uzrokom nastanka zajednica po srodstvu(a uzroci su, vidjeli smo, biološki, tehnološki i semiotički kompleksni);zatim dolazi do preuzimanja "neolitičkog" mitskog mišljenja koje apsolutizira postanak uže zajednice i pridaje mu univerzalni karakter ;konačno, preskočene faze simboličke, jezičke i dijelom srodstvene semiotike stavljaju se u kasnija razdoblja i proglašavaju se urođenim odlikama konkretnih zajednica. Stvarni redoslijed, u kojem opći i posebni razvoj čine neprekinuti niz, postaje zabranjena tema, a Povijest suptilni instrument represije građanskog društva. Usprkos očitim kontradikcijama granice tako shvaćene Povijesti smatraju se i granicama razuma. (Slično se može i reći i za filozofiju i teologiju, kao najapstraktnije forme mišljenja). Naravno da se takav "razum" teško suprotstavlja onim ideologijama koje za svoj temelj uzimaju "barbarstvo"(t. j. nacizam i fašizam).  Suvremena znanstveno-tehnološka revolucija ruši granice tog brižljivo izgrađenog svijeta fikcija. Simbolička i jezička semiotika, kao dijelovi novih komunikacijsko-informatičkih sustava, stiču novu autonomiju, a globalna ekonomija dovodi do shvaćanja o globalnom srodstvu svih nacija. Taj proces je apsolutno neminovan, čak i u uvjetima pretežno jednosmjernih(ne-demokratskih) tokova i grube manipulacije masovnom sviješću. Pisana riječ više nije(ili uskoro neće biti) dominantno, niti hijerarhijski nadređeno semiotičko oruđe. Mikroprocesori podjednako i "ravnopravno" propuštaju i obrađuju sve oblike semiotičkih izraza i uspostavljaju među njima komparativne i ekvivalentne odnose. Jedino nam ne govore o njihovoj prošlosti, "negirajući" na taj način ulogu jedinog subjekta historije - čovjeka. Historijska svijest postaje na taj način jedino oruđe koje će mu omogućiti da usmjeri strojeve koji "misle" i da na temelju obrađenih podataka donosi odluke. U suprotnom slučaju, strojevi će se naći u službi tehnokratskih ideologija i sredstva dosad neviđenog podčinjavanja i manipulacije ljudima i društvenim zajednicama.  Društvena misao visokorazvijenih (kapitalističkih) zemalja morala je, paralelno sa nastupanjem znanstveno-tehnološke revolucije, otvoriti procese oslobađanja doskora tabuiziranih područja svijesti i ponašanja. Gledano u kontekstu ovdje naznačene nove historijske svijesti ona je pokrenula, i to samo parcijalno, jedino svijest i običaje vezane uz pravila za uspostavljanje srodničkih odnosa; srušene su mnoge lokalne, nacionalne, rasne i moralne barijere. Međutim, ona izbjegava da te promjene osvijesti na nivou historije kao rodnog mjesta općeg društvenog interesa. (To je društveni sadržaj i domet suvremenog globalizma). To bi konkretno značilo prevođenje "neolitičke" "srodstvene semiotike" iz sfere onostranosti i privatnosti(koje su inače logički nespojive) u područje političkog, historijski posredovanog iskustva.  Izražajna sredstva ekonomskog tipa semiotike su univerzalne kulturne vrijednosti koje Povijest prečesto gura u prostor kulturne i političke isključivosti, odnosno totalizacije ekonomske sfere društvenog života. Pokušaj izlaska iz te kontradikcije rezultirao je novom;"Neolitička" svijest shvaćena je pozitivistički kao iskustvo suvremenih ili tek nedavno nestalih društava tog tipa, a ne kao kategorija historijske svijesti. U svojem ekstremnom obliku, ovakav pristup doveo je do potpunog negiranja historije i samog pojma vremena(neki strukturalist!). Postoji realna opasnost da takvi koncepti završe zahtjevima za povratak "barbarstva".  

 

EKOLOŠKA SEMIOTIKA

Posljednjih nekoliko decenija počinje se ocrtavati jedan novi tip semiotike koji prevazilazi, a ujedno u sebe uvlači i sve dosadašnje. To je ekološka semiotika. Problem zagađenja okoliša, od lokalnih do globalnih pojava, sve više postaje univerzalni problem. Razvijena društva Zapada, u kojima je klasna podjela gotovo nestala, uzalud pokušavaju prebaciti prljave proizvodnje u "Treći svijet";onečišćenja i njihove posljedice vraćaju se kao bumerang. Pojavila se nova, globalna,  klasna podjela koja indirektno pogađa i vladajući dio svijeta. Svemoć kapitala pomalo se ograničava zahtjevima za čistom tehnologijom. Pred nosiocima znanstveno- tehnološke revolucije su novi izazovi, suprotni interesima nezajažljivog kapitala: novi izvori energije, umjesto nečeg tako primitivnog kao što je nafta, te produženje prosječnog ljudskog vijeka na najmanje 120 godina, neki su od sagledivih ciljeva. K tome, potrebno je inicirati znanstveno-tehnološku revoluciju i u nerazvijenim zemljama, u skladu sa njihovim potrebama i mogućnostima. Time bi bio uspostavljen globalizam na demokratskim i socijalističkim osnovama - nasuprot vladajućem neo-liberalnom konceptu. Da li će kapital, ili neka od moćnijih država usvojiti te ciljeve, ne ovisi samo o njima. Ekološka svijest ima svoje temelje koji nadilaze logiku moći i novca. Zasad se vodi borba između ekološke svijesti i logike kapitala; u budućnosti, oblikovat će se novi semiotički sklopovi koji će apsorbirati simboličku, jezičku, srodstvenu i ekonomsku semiotiku, pridajući im nove kvalitete. Rušenje granice između historije i "prethistorije" pokazat će se ključnim u ovom procesu.  

 

ZAKLJUČAK

U svakom slučaju, postojeća granica između historije i prethistorije je napukla i nikakva ju sila više neće moći vratiti na staro mjesto. Uz nešto imaginacije, možemo uočiti da većina ljudskih djelatnosti prelazi danas granice koje su donedavno smatrane granicama razumnog i normalnog. Historija, kao bitni medij i katalizator općedruštvene svijesti ima u tom kontekstu izuzetan položaj. Društveno osvješćivanje "neolitičkog" sloja kao historijske kategorije i autonomnog semiotičkog sustava, samo po sebi nije niti moguće. Ono može biti samo korak za otkrivanjem dubljih slojeva semiotičke djelatnosti čovjeka, te konačno ka otkrivanju historijskih fakata o postanku naše (pod)vrste. Suvremena znanstveno-tehnološka sredstva, naročito iz područja forenzike, već su od velike pomoći u tom poslu.  Sredstva koja stvara znanstveno-tehnološka revolucija izbrisat će u dogledno vrijeme granice između postojećih profesija. Razlikovat će se prvenstveno semiotička sredstva koja vode ostvarenju ciljeva, bili oni ekonomski(egzaktno mjerljivi)ili ne-ekonomski(usmjereni na podizanje kvalitete života). Jedini kriterij za razumnu i humanu upotrebu tih sredstava može biti nova historijska svijest, čiji sam sadržaj ( većinom tek upitno) ovdje naznačio.  Pokušavajući rezimirati, ističem osnovne teze koje mogu dovesti do nove historijske svijesti primjerene zahtjevima znanstveno-tehnološke revolucije i tradicijama progresivne historiografije i srodnih joj disciplina:

1. Vremensku granicu između historije i prethistorije treba pomaknuti sa sadašnjih 6 000 na 30-40 000 godina.  

2. Moment - ne i uzrok - "postanka" čovjeka je njegova biološko-seksualna neprilagođenost i "kopernikanski obrat" u načinu dolaska na svijet i seksualnog kontakta hominida.  

3. Čitav historijski raspon postojanja čovjeka treba promatrati prvenstveno kroz razvoj i izmjenu dominantnih semiotičkih sustava.  

4. Redoslijed je ovakav: simbolička semiotika(40 000 -14 000 godina); jezička semiotika (14 000 - 8 000 godina); srodstvena semiotika (prije 8 000 godina sa trajanjem u nekim područjima do danas); ekonomska semiotika (od 6 000 g.  do danas); i ekološka semiotika (od 2.  polovine 20. stoljeću ubuduće).  

5. Unutar ekonomske semiotike, nastanak i razvoj pojedinih užih društveno-ekonomskih cjelina treba se metodološki oslanjati na univerzalni slijed razvoja jer proizlaze iz njega i čine njegovu "kratku rekapitulaciju".  

6. Suvremena znanost i tehnologija omogućuju uspostavu vrijednosne ravnoteže između ovih historijskih kao i aktualnih semiotičkih sustava i omogućit će eliminaciju totalne prevlasti ekonomije u društvenom životu.  

7. Ovakvom metodološkom pristupu najviše odgovara naziv "historijska antropologija". Primijenjena metoda je historijski i dijalektički materijalizam koji, kako se vidi, ne mora biti uže povezan sa klasičnim marksizmom.  Ukratko, za provođenje prve industrijske revolucije bilo je dovoljno poznavanje nacionalne povijesti; za socijalističke prevrate unutar istih tehnoloških pretpostavki dostajalo je postavljanje te povijesti na socijalno-ekonomske i klasne temelje. Mikroprocesorska, molekularno-biološka i drugi vidovi znanstveno-tehnološke revolucije zahtijevaju poznavanje univerzalne historije i odgovarajući viši nivo historijsko-antropološke apstrakcije. U okvirima kapitalističkog poretka ovakve promjene pokazat će se nemogućim.  

 

U Zagrebu, 30. 10. 2007.