Ono još, iliti udio slobode u neizrecivoj tuzi zoološkoga vrta

Zemlja je jedna, ali svijet nije. Od kratkih nogu nas uče da je svijet zapravo povlašteno mjesto nesigurnosti; prapostojbina iskonskog grijeha, omraza samovlasnog vremena, pače vatreni kotač prometejskog samoutamničenja. Ono što čovjek jede od prve zore izgubljenog raja miriše na još. Slijepi nametnik svoje bogoslične potencijalnosti. Darovit rasipnik sklon hazardu, utaboren na vrhu hiperbole/u podnožju nepokretnih kondicionala. Vremenito zabrinut za bazičnu stabilnost svoje ranjive supstancijalnosti. Trapezist linearnog cirkusa. Dinamo svake krize.
U još nedovršenoj moderni zastupan po inovatoru, znamenitom isporučitelju konkurentskih prednosti. Inovator: sanjar koji djeluje; izdašno čašćen u laboratoriju tehničkih alata, podzastupljen u budoaru makropolitičkih putokaza. Otud ova epohalna ozeblost ravnodušnih promatrača (epidemija prekriženih ruku, zaslonska nadripismenost, defekt političke imaginacije).
Vrijeme je za što? Vrijeme je za ishodišno povjerenje u inherentnu sposobnost konzumeriziranih podanika kratkog 21. stoljeća da prime, domisle i kultiviraju/inkorporiraju skrivene parametre primordijalne zbilje. To praktično znači rat protiv svenazočnih monopola. Posvudašnja ekologija oslobođenja: najprije intimna, potom i globalna.
Sada stradavamo od furija razularene slobode. Za donekle siguran izlaz iz krize nije potrebno upumpavati toliko novca. Dovoljno je: JOŠ SLOBODE. Da, upravo tako. Ne stradavamo zbog viška slobode, već zbog manjka. Odgoj je ključna riječ našeg zajedničkog opstanka. Slobodu treba neprestano osvajati, nije dovoljno posjedovati ju. Dapače, slobodu treba dijalogizirati. Hermeneutika je duša politike.
Slobodno svjedočimo svoju slobodu. Tlačiteljevo najmoćnije oružje je um potlačenog. Otvoren um je drugo ime opstanka. O kakav krasan pleonazam!