Ruku na srce, mi Hrvati upadljivo zaostajemo u svim ključnim samo/disciplinama nove zbilje. Slabo i nerado osluškujemo, premalo stvaramo, i baš zato neslavno propadamo. Presporo se napajamo korisnim inovacijama i boljim tradicijama. Olako se uživljavamo u ulogu egzotičnog dijela Europe (Č. Jovanović). Oskudijevamo bezmalo u svemu: u vršnoj radno-proizvodnoj sposobnosti, u nomadskoj impostaciji, u širokopojasnoj političkoj formaciji, u zašiljenoj mrežnoj deontologiji i ekvilibristici, u avangardnoj kulturnoj matrici globalnog dosluha i dosega, u logistici multimodularnog pretovara i odvoza postkomunističke šljake (poglavito u prevažnoj sferi političkog razmatranja i odlučivanja), itsl.
No drznete li se objelodaniti takvo što u pretilom krugu upućenih pivopija/kavopija/krvopija, riskirate da vas Nervozan Navijač odalami s KVŠP (koktel vrhunskih športskih postignuća) po visokom nepatriotskom čelu. U toj kvrgavoj bufoneriji povišenog mišićnog tonusa uputno je prešutjeti da su Kostelići, Ivaniševići i Vlašići zapravo obiteljski kovači vlastitog zlata. Svemu uprkos.
Dapače, bilo bi preuzetno očekivati da Lijepa naša, frivolnog samozadovoljstva puna, obnoć abdicira u korist sustavno organiziranog znanja o nama samima i svima koje s dobrim razlogom u/poznajemo.
Subinteligentni i ratoborni politički bipolarizam jošte stoji kao zlokoban znamen ostrašćenog odustajanja hrvatskog kulturnog kontingenta od blagorodne prakse miroljubivog/dobrosusjedskog zajedništva. Identitetsko samooprašivanje je nemoguća misija u demokratskom kontekstu. Pastozno podjarivan iz oba tabora, slijeva i zdesna, izvana i iznutra, politički bipolarizam (iliti, urušaj otvorenog dijaloga) zatrpava mudrost ljubavi, ljepotu sebedarja, snagu obraćenja. I armira jedan beznadno pesimističan ishod.
Prijeko je potrebno potaknuti mikroekološku obnovu kapilarnog povjerenja u vitalne društvene uređaje. Riječju, jedna cjelovita izobrazba srca. Ovo tim prije, jer pomlađeni i oholi gospodari simbola u prostranoj zavjetrini kanalizacijskog žurnalizma užurbano podižu nove farme fibroznog sebepodčinjavanja. U toj jarkoj tmini pameti i morala, i sad borave slavni petominutaši, najgorljiviji poslušnici učmale svakodnevnice, mezimci voajerske nazovijavnosti. Mediji masovnog zaglupljivanja kamenovali su još nerođenog apostola slobode.
Hrvatina ne rese vrline, ali Bog ga ipak voli. Prva zapovijed opstanka glasi: Ne zataji oštroumne misli bližnjemu svome. Podne je. Čas najkraće sjenke, kraj najdulje zablude. I neka je.