Moj komentar tiče se prijedloga akademika Šlausa o promjeni sustava mirovina (u Hrvatskoj).
 
Poznata je činjenica da je hrvatski mirovinski sustav – slično kao i mirovinski sustavi zapadnih zemalja – došao u krizu zbog povećanja broja umirovljenika s jedne, te smanjenja broja osiguranika, s druge strane. Od 1980.-te godine, kada je omjer osiguranika i umirovljenika bio 4,04 (Vuković, 2005) dolazimo do omjera od 1,43 u kolovozu 2006. (Puljiz, 2007). Nastala kriza u međuvremenu se pokušala riješiti mirovinskom reformom s njena tri stupa, od kojih je samo prvi temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti, dok se druga dva temelje na kapitaliziranoj štednji. Dok se pravi učinci ove reforme mogu sagledati tek u dužem vremenskom razdoblju, izvjesno je da ona već sada ima neke probleme jer u različiti položaj stavlja ljude koji su pristali na izdvajanje dijela svog dohotka u 2. stup s obzirom na one koji su ostali samo u 1. stupu.
Međutim pitanje kojim se valja pozabaviti je dugoročna (ne)sposobnost društveno-ekonomskog sustava neke države da svojim građanima osigurava mirovine. Ta sposobnost tiče se ne samo demografskih trendova (odnosa osiguranika i umirovljenika), već i održivog rasta i razvoja, kako bi se mirovine mogle financirati. Iz intervjua proizlazi da akademik Šlaus zagovara proaktivni odnos države prema svojim građanima - ne samo umirovljenicima - ali i proaktivni odnos pojedinaca prema samoj državi. Takva interakcija je komplementarna i, čini se, nužna. Po definiciji je država ta koja bi trebala odrediti koncepciju i strategiju društveno-ekonomskog razvoja i rasta odnosno koja bi trebala dati obol tipu društveno-ekonomskih odnosa kakvi se trebaju prakticirati. To može funkcionirati samo uz poštivanje demokratskih principa i uvažavanje čovjeka. Niti ne govoreći o tzv. razvojnoj državi (koja ima jaku intervencionističku ulogu, kao npr. u Japanu) njena je osnovna zadaća zacrtati okvir i smjer kretanja. Na njenom čelu mora biti obrazovana i sposobna politička elita koja probleme sagledava dugoročno. A ljudi takvoj državi moraju dati svoje puno povjerenje i znati da čineći dobro za društvo čine dobro i za sebe (da izvrgnemo tezu Adama Smitha). To je preduvjet za bilo kakvu sustavnu reformu hrvatskog mirovinskog (i društveno-ekonomskog!) sustava, koja je očito nužna.
___
Korišteni izvori: 1) Puljiz, V. (2007.), „Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive“, Rev. soc. polit., god. 14, br. 2, str 163-192. i 2) Vuković, S. (2005.), „Mirovinski sustav u Republici Hrvatskoj – temeljni pokazatelji“, Rev. soc. polit., god. 12, br. 3-4, str. 377-391.