Čemu obrazovanje i znanost danas?

Saša Blagus

Institut Ruđer Bošković,10002 Zagreb,P.P. 188., Hrvatska

 

Problematiziranje Bolonjske deklaracije, nužno vodi na pitanje: čemu obrazovanje i znanost danas? Jer, ako to pitanje ne bi bilo postavljeno, onda bi bio promašen bitni cilj cijelog problematiziranja. No, ono je i spekulativno jer je – praktičko i kao takvo smjera na mogućnost iskoraka čovjeka i svijeta iz horizonta laži, koja je doprla u same njegove temelje.

 

Želimo li iskoračiti iz horizonta laži, moramo inzistirati na stavu da svatko tko želi govoriti o globaliziranom neoliberalnom fundamentalizmu, ne smije šutjeti o kapitalizmu. Naime, kako su globalizacija kapitala i hegemonija neoliberalne doktrine prirodan rezultat evolucije kapital odnosa, onda bi svako amnestiranje kapital odnosa od krivnje za destruiranje svijeta bilo inzistiranje na laži i neslobodi. To je, dakako, već davno dijagnosticirao sam Marx, a mi bez daljnjeg zadiranja u tu temu možemo ustvrditi da je u svijetlu akceleracije tog procesa na djelu zapravo kontrarevolucija s ciljem totalne privatizacije svijeta, odnosno unifikacije svijeta na načelima profitne ekonomije i njoj primjerene liberalne demokracije.

 

Stvara se novi poredak baziran na kulturi cinizma neoliberalizma kao socijaldarvinizma kao ideologiji moći, nasilja i svođenja ljudskog potencijala na puki trošak. “Fenomen brže-više i više brže uništava život i prirodu, jer nasilno osvajanje traži pokoravanje. To je srž biomodela neoliberalizma kao neosocijaldarvinizma. To je današnja sudbina svih društava u tranziciji koja su napustila vlastiti način proizvodnje života s nadom da će to lakše ostvariti uključivom paradigmom”[1]. “Uzvici o tehnološkoj i znanstvenoj revoluciji proizvode sve veće siromaštvo. Za koga su to znanstvene i tehnološke revolucije, ako sve veći broj ljudi svjesno klizi u bijedu i siromaštvo zbog sve niže cijene rada, bez obzira koliko i kakva znanja netko ima?”[2]

 

Oligarhija svijeta nameće novi poredak ne samo kao optimalan, nego i tobože jedini izlaz za očuvanje civilizacije. Pitanje je samo o kakvoj se to civilizaciji radi i smije li se više uopće govoriti o civilizaciji? Nije li taj pojam primijenjen na svijet danas – contradictio in adjecto? Čovjek, naime, više nije samosvrha. On je žrtva agresivnog scijentizma, instrument ekonomskih ciljeva, a napose sredstvo stvaranja profita i ekstraprofita. Živimo u horizontu upotrebne vrijednosti, a odnos podređenosti i nadređenosti ostao je osnovni princip na kojem je zasnovano odnošenje među ljudima. Albert Einstein je još 1949. upozorio da opservabilne ekonomske činjenice ukazuju da nigdje nije prevaziđena predatorska faza razvoja čovječanstva.[3] Koliko je sve to daleko od “zaboravljene” Hegelove sintagme o beskonačnoj vrijednosti subjektiviteta?

 

Dakako da i korijeni promjene paradigme visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije leže u samoj biti kapital odnosa, koji totalitarizmom neoliberalne ideologije osvaja svijet.

 

Kontrarevolucija mijenja tradicionalnu sliku sveučilišta kao generatora kritičke misli i prenosioca znanja. Ono gubi društvenu ulogu, prestaje biti u službi društva, a makar deklarativna (ili bolje reći prividna) autonomija od države se transformira u eksplicitnu ovisnost o privatnom i državnom kapitalu (javno-privatno partnerstvo).Logika kapitala (profita) se sve intenzivnije infiltrira na sveučilište kroz komercijalizaciju obrazovnih institucija: uvođenjem školarina, prijenosom menadžerskih principa upravljanja iz privatnog sektora na sveučilišta, rangiranjem sveučilišta, poticanjem sveučilišta na ostvarivanje vlastitih prihoda na tržištu, poticanjem natjecateljskog mentaliteta te nadasve programiranim i cjeloživotnim obrazovanjem.

 

Bolonjska deklaracija je samo jedan od instrumenata kontrarevolucije, a nameće  instrumentalno-pragmatičkipristup znanju, njegovu “primjenjivost” u konkretne svrhe i stoga u operativnom smislu inzistira na unifikaciji obrazovnog procesa.

 

Sveučilište se vulgarizira i sve više  liči na “egzercirplac”.Ono se transformira u tvornicu kadrova koja periodično producira točno definiran broj unificiranih stručnjaka-specijalista jasno definiranog profila – po narudžbi i ukusu kapitala. Smisao i svrha Bolonjske deklaracije jest formiranje takvog sistema visokog obrazovanja koji bi dobro osmišljenim “drilom” omogućavao što brže i efikasnije dresiranje “kadeta” za funkciju nasilnog prisvajanja, što i jest princip neoliberalne doktrine. Cilj je izgraditi fleksibilne, ali nadasve poslušne predatore, pretorijance, s takmičarskim duhom, koji će se moći snalaziti u privatnom sektoru – industriji, obrazovanju, znanosti, dakle poduzetništvu uopće. Otudainzistiranje na mobilnosti studenata ,jer se smatra da se radom i studiranjem u inozemstvu stječu iskustva i kompetencije koje će tržište rada sve više prepoznavati. To je s aspekta neoliberalizma, dakako, samorazumljivo, jer svijet moći i nasilja zahtijeva i edukaciju za život i djelovanje u horizontu moći i nasilja.

 

U tako organiziranom visoko-obrazovnom sistemu ne može biti ni govora o sveučilištu kao generatoru intelektualaca (u pravom smislu te riječi), stvaranju novog i prijenosu već postojećeg znanja, te poticanju na znanstveni rad zbog samoga znanja kao temeljne vrijednosti. Sveučilište postaje svojevrsnim tržištem alata kupnjom kojih se (već prema tome kako se i što izabere), nakon procesa dresure, postaje više ili manje konkurentan (poput svake robe) na takozvanom tržištu rada.

 

Na ovom je mjestu uputno ponovno  se prisjetiti riječi Alberta Einsteina iz 1949 godine:

“Unlimited competition leads to, ... crippling of the social consciousness of individuals which I mentioned before. This crippling of individuals I consider the worst evil of capitalism. Our whole educational system suffers from this evil. An exaggerated competitive attitude is inculcated into the student, who is trained to worship acquisitive success as a preparation for his future career. I am convinced there is only one way to eliminate these grave evils, namely through the establishment of a socialist economy, accompanied by an educational system which would be oriented toward social goals. The education of the individual, in addition to promoting his own innate abilities, would attempt to develop in him a sense of responsibility for his fellow men in place of the glorification of power and success in our present society.”[4]

 

No, ono što je u tom procesu posebno destruktivno za čovjekov svijet jest eliminacija radikalno kritičkog, dakle umnog pristupa stvarnim problemima i fenomenima te produciranje inteligenata (u najboljem slučaju), koji funkcioniraju na osnovi takozvanog “zdravog razuma”. No, ipak se takav model obrazovnog sustava deklarira kao stvaranje društva znanja. Iza te, naoko poželjne sintagme, krije se tek isprazna floskula servisera liberalno-demokratskog totalitarizma, koja bi svojom zavodljivošću imala biti garant za prihvatljivostlažne koncepcije znanja kao pokretača čovjeka i svijeta.Pokretač, naime može biti samo praksa i to u onom najspekulativnijem smislu.Zaista, valja biti na oprezu s tom sintagmom: društvo znanja, jer “... znanje je moguće samo o onom što je tu već davno, gotovo, proizvedeno. Mi se u horizontu znanja krećemo samo po gotovosti ne pitajući se po čemu je to. Mi znamo samo ono što je već tu gotovo. ... Znanje je apsolutno neprimjereno stvaralaštvu”[5]

 

U spekulativnom smislu riječ je o nasilju nad samom mogućnošću samodjelatnosti, dakle, samopotvrđivanja čovjeka kao generičkog bića. Drugačije rečeno, na djelu je proces negacije čovjeka kao slobodnog stvaralačkog bića prakse. Radi se o dresuri kojom se um supstituira razumom u svrhu ostvarenja ideoloških ciljeva liberalnog totalitarizma:vječne egzistencije kapital odnosa, koji se poput materijalizirane, a opet sablasno-nadnaravne sile, nadvio nad čovjeka i prijeti da ga surva u bezdan barbarstva.Znanost i tehnologija postaju apsolut, čija težnja više nije oplemenjivanje prirode i rješavanje onih problema, koji proizlaze iz fizičke krhkosti čovjeka, već im je cilj ovladavanje čovjekovim umom, likvidacija samosvijesti i čovjekovog subjektiviteta. Odricanjem od principa humaniziranja prirode i naturaliziranja čovjeka scijentizam radi protiv ljudske individue, koja više nego ikada u povijesti postaje dobrovoljni rob opredmećenih međuljudskih odnosa, što ih modelira kasta servisera moćne financijske oligarhije. Taj kastinski sloj samodovoljne kvaziintelektualne elite, teži ka moći vladanja nad svima, koji su van njihova samoreproducirajućeg zatvorenog kruga.

 

Dovodi se u pitanje moderni pojam prakse (Hegel, Marx) u smislu “najdubljeg misaonog jedinstva: techne-poiesis-praxis-theoria-vrijeme kao povijesno događanje..., koji se bitno razlikuje ne samo od antičko-grčkoga (dakle: Aristotelova) pojma praxisa, nego i od ove moderne tehničko-znanstvene operativnosti i instrumentalizma razuma.”[6]Tu sad valja reći da je novovjekovni pojam znanosti “već od Decartesa i Bacona zapravo mišljen građansko-kapitalistički: kao znanstveno-tehnička dominacija nad prirodom, a onda samim time i ljudskom prirodom, tj. čovjekom samim i njegovim društvenim, državnim i životnim uređenjem uopće, naročito u modernom pojmu politike. ” [7]

 

Danas, imamo na djelu “prekratko” poimanje znanosti u smislu antičko-grčkog techne, premda bi u tom antičko-grčkom smislu znanost prije svega imala biti poiesis. Međutim, tu treba istaknuti, da je svako takvo “svrstavanje” znanosti bitno promašeno, jer je izvan smisla modernog pojma prakse. Neka mi ovdje bude dozvoljen ponešto dulji citat Milana Kangrge u kojem je sadržana esencija cijelog tog procesa nasilne samopromjene čovjeka:

“Ta specifična novovjekovna, građansko-kapitalistički konstituirana i usmjerena, spoznajno-teorijska (gnoseološka ili epistemologijska) misaona i praktička pozicija kao svojevrstan »pogled na svijet« (Welttanschauung) pokazuje se kao moderna metafizika, koja »svijet« (mundus, monde, Welt) poima kao descartovsku res extenza, a čovjeka-subjekta isključivo kao res cogitans, pa time čitava ta epoha već započinje u horizontu postvarenosti svega što jest, dakle subjekta spoznaje i djelovanja i njemu suprotstavljena objekta, mišljena jedino kao »iskoristiva« stvar ili puka »sirovina«, odnosno kao sredstvo manipulacije. »Praksa« prisvajanja svog svijeta i sebe u njemu mišljena je ovdje i prakticirana kao znanstveno-tehnička manipulacija kako tzv. vanjskom prirodom, tako i ljudskom prirodom (čovjekom) i njegovim socijalno-ekonomsko-političkim odnosma i životom u cjelini. Teorija u liku (tehnički-utilitarno mišljenje) efikasne znanosti javlja se kao sredstvo, a onda i kao glavna proizvodna snaga (kapitala) u procesu proizvodnje radi viška vrijednosti i profit, što se pokazuja i potvrđuje kao bitak ili sama bit čitava jednog svijeta.

 

Odvojena od pitanja o smislu vlastita (stihijnoga) kretanja i deklarirajući i namećući svoj vlastiti besmisao kao jedini princip i svrhu čovjekova života, ta je »praksa« metafizički primat teorije (odvojene od prakse u tradicionalno-aristotelovskom smislu) u liku znanosti i moderne tehnike dovela do krajnosti, u kojoj je čovjek sam postao puko sredstvo za održavanje jednog proizvodnog – radno-tehničkog – pogona koji je postao samosvrhom (pod devizom: produktivnost radi produktivnosti u liku čiste antiljudske apstrakcije ad infinitum).”[8]

 

Nasuprot procesu dislokacije kapitala u područja, gdje su troškovi rada daleko manji nego u centrima ekonomske i političke moći, dešava se centralizacija znanstvenih i tehnoloških resursa u visoko razvijenim centrima, kao i seljenje ljudskih znanstvenih potencijala prema tim centrima. Znanstveno-istraživačke i visokoškolske institucije u takozvanim tranzicijskim zemljama, zapravo zemljama restauracije (U neoliberalnoj terminologiji  radije koriste sintagmu tranzicije, kako bi se izbjegao pravi smisao cijelog procesa, koji je – restauracija.) se restrukturiraju u: 1) potpuno nesamostalne i ovisne centre pukog transfera strane tehnologije, pod krinkom unosa novih tehnologija. 2) tehnološke servisere domaćeg i stranog kapitala i 3) uzgajališta znanstvenih kadrova za potrebe nadređenih centara ekonomske moći (takozvani izvoz mozgova) i specijalističkih kadrova za lokalne centre ekonomske moći.

 

Restrukturiranjima se lokalna znanost prilagođava interesima globalnog kapitala i čini je se inferiornom, dok globalizirani kapital, svojom superiornošću, uspostavlja tehnološki monopol i ovisnost lokalne privrede. Otuda fenomen da znanstvene institucije u tranzicijskim državama odustaju od istraživanja koja se poimaju pod sintagmom fundamentalnih i ograničavaju se na takozvana usmjerena temeljna istraživanja. Tu je već i u jezičnom smislu jasno o čemu se radi, jer je u toj sintagmi usmjerenosti sadržana cijela priča. Širina i sloboda znanstvenog mišljenja, koja nužno uključuje fundamentalna istraživanja, rezervirana je za institucije locirane u centrima ekonomske, političke i vojne moći. Znanstvenicima država restauracije namijenjeno je bavljenje istraživanjima, koja bi imala dovesti gotov proizvod na “police trgovina”, a izvrstan znanstvenik mora imati gotovu ideju za industriju. No, “Čim u znanosti prevlada »antiintuitivni trend« precizne racionalne procedure koja sve predviđa i programira, gotovo je s velikim otkrićima. To je karakteristično za naše vrijeme, što znači da se nalazimo u fazi razvoja primijenjenih znanosti, kojima je svojstveno otkrivanje i usavršavanje raznih tehnika i postupaka,...”[9]

 

Taj proces baš ne ide lako, jer znanstvenici, naviknuti na slobodu znanstvenog rada, u početku pokušavaju pružiti otpor. No, tada slijedi represija od strane vladajućih struktura.

 

Smišljeno se nameću sve nemogućiji i besmisleniji uvjeti za znanstvena napredovanja bez osiguranja adekvatnih uvjeta rada, a pod krinkom potrebe prepoznavanja takozvane “izvrsnosti”. Psihološkim pritiskom i nestalnim radnim mjestima dovodi se u pitanje profesionalna i ljudska egzistencija znanstvenika, tjera ih se da budu produktivniji, da bolje i brže misle i budu poslušni. Duboko antiznanstveni i antiintelektualni u svojoj biti, takvi zahtjevi destimuliraju slobodnu, dakle, kritičnu znanstvenu misao, a znanstvenika pretvaraju u zanatliju, sakupljača “znanstvenih radova”, brojača citata i “ziheraša”. Destimulira se prodor u novo, nepoznato, još-ne-spoznato, redukcijom znanosti na okoštalu industriju već znanog s određenim varijacijama na temu. (Prodor u novo je u današnjoj, čak i svjetskoj, znanosti ionako popločen trnjem, zbog nasilja main stream establišmenta. O tome David Hestenes,tvorac geometrijske algebre i nedvojbeni autoritet na polju teorijske fizike iz Arizona State University, u laureatnom predavanju iz 2002. godine daje vrlo instruktivan primjer.[10] Posebno preporučamo da se pročita cijelo VIII poglavlje.). Svaki iskorak u novo nosi rizik neuspjeha i greške, a eventualni rezultati dolaze tek nakon dugogodišnjeg mukotrpnog rada. U međuvremenu se zbog premalog broja radova i citata za napredovanje može izgubiti radno mjesto, a time, dakako i uvjet egzistencije.

 

Sada je taj mehanizam doveden do razine, koja se obično veže uz najamni rad na montažnoj traci. Kao što najamnom radniku poslodavac povećava normu upravo onda, kad je ovaj uspijeva prebaciti, tako se sada znanstvenim radnicima besmisleno povećava potreban broj radova i citata, kako ni u jednom trenutku ne bi bili u poziciji da stvarno misle, kako o onom što rade i društvenim implikacijama svog rada, tako i o širem kontekstu društvenih zbivanja.

 

Diplomandi dolaze sa sveučilišta u znanstvenu instituciju kao polufabricirani proizvod. Njima tek treba ugraditi sposobnost samostalnog rada u područjima koja im se dodijele, no ne po njihovim sklonostima, nego prema potrebi nekakvih ugovora, koji instituciji donose novac ili pak prema privatnom (dakako, i financijskom) interesu voditelja. Oni pristaju, jer izbora - nemaju. Dakle, na samom početku ih se “ubija u pojam”. No tu im se dodatno formira ideološki stav i etički habitus. Usađuje im se duh socijaldarvinizma u vidu nezdrave međusobne konkurencije, antagonizacije u odnosu na starije znanstvene radnike (jer da su oni krivci za njihov položaj) i što je posebno opasno: usađuje im se pragmatički duh po kojem postaju spremni da na instituciji u koju su došli radi znanosti, rade i ono što u znanost ne spada. Uči ih se menađerskom pristupu istraživačkom radu. Dovedeni u situaciju gladijatora ubrzo ili padaju u rezignaciju i ispadaju iz “utrke”, ili pak gube empatiju, postaju udvorni, egoistični i asocijalni. Tjera ih želja za vlašću i položajem, pak tome podređuju i svoj znanstveni interes, kako bi što prije savladali sve formalne prepreke, popeli se u hijerarhiji i tako se “spasili”. Znanost postaje tek sredstvo stjecanja karijere i osobnog prestiža, a tek onda ima funkciju zadovoljavanja želje za spoznajom.

 

Neprilagođene znanstvene institucije i znanstvene radnike država smatra neprofitabilnim troškom - smetnjom u proračunu. Jer, kako je danas, u skladu s tržišnim fundamentalizmom sve, upravo sve na tržištu (pa i čovjek sam), onda treba zatrti sve što nije u mogućnosti ne samo vratiti (to nije dovoljno), nego čak višestruko oploditi uložena sredstva (i to odmah). Takva logika ne priznaje generički značaj i vrijednost znanstvene spoznaje ili pak ljepotu umjetničkog djela, čija se vrijednost određuje samo prema cijeni postignutoj na aukcijama.

 

Realno smanjivanje učešća države u financiranju znanosti i visokog obrazovanja dio je osmišljenje politike da se omjer ulaganja u znanost privatnih i državnih sredstava promijeni u 2:1 u korist privatnih ulaganja. Planiraju se i usvajaju mjere koje bi stimulirale znanstveni sustav: sveučilišta, fakultete i znanstvene institucije da se više okrenu potrebama privatnog sektora u gospodarstvu, amlade istraživače se već u startu nastoji čvršće povezati s privatnim sektorom. Sve te mjere uz osnivanje spin-off kompanija, znanstveno-tehnoloških parkova i agencija za zaštitu intelektualnog vlasništva jesu u funkciji privatizacije znanja i globalnog širenja kapitala.Javno-privatno partnerstvo pak služi kao instrument prebacivanja sredstava iz državno-javnog u privatni sektor, s ciljem konačne eliminacije javnogi u domeni obrazovanja, znanosti i kulture uopće. Ono otvara vrata nezajažljivim predatorima koji beskrupulozno koriste situaciju za punjenje vlastitih džepova i psihopatološko nasilje nad podređenima.

 

Ljudski potencijali se iscrpljuju u birokratskim igrama i potrazi za financiranjem iz privatnih izvora ili iz okvirnih programa (FP) Europske unije (EU), u kojima imaju drugorazrednu ulogu. Trenutno je u Hrvatskoj u toku kampanjski pritisak na znanstvenike, kako bi se intenziviralo sudjelovanje u FP programima EU i time omogućilo smanjenje proračunskih sredstava za znanost. Ti se programi, međutim, odnose  na poticanje i podržavanje znanstvene i tehnološke izvrsnosti, te jačanje liderske uloge Europe u globalnoj ekonomiji znanja. Oni su prvenstveno usmjereni na jačanje konkurentnosti europskog krupnog kapitala, odnosno korporacija, i kao takvi vode računa o potrebama znanosti u državama restauracije isključivo u tom horizontu. I organizacija sustava znanosti u Hrvatskoj podređuje se tom cilju. Euroatlantske integracije su trojanski konj “globalne korporacije” i sredstvo pritiska na neodlučne.

 

U svrhu realizacije umrežavanja institucija u mrežu “globalne korporacije”, poseže se za magičnom riječi: restrukturiranje – što je zvučan naziv za “pripremne radove”, kojima se onemogućava otpor unutar institucije-žrtve. Službeni inicijatori restruktuiranja jesu nosioci političke moći. Impregnirani feudalnim mentalitetom (a pojam vladanja i moći jest glavni stup tog mentaliteta), kojeg reafirmira doxa liberalnog totalitarizma, oni se obilato služe argumentima moći. Mijenjaju se zakoni, a potom i osnovni akti institucija, kako bi biliu skladu s namjerom političke volje da se eliminira svaka mogućnost kritičkog, dakle slobodnog mišljenja. Institucijskim aktima se formira kruta, strogo hijerarhijski strukturirana, prenormirana tvorevina, sa svrhom da se privilegij vladanja (ne upravljanja) institucijom ograniči na osobe od političkog povjerenja, koje bi silom političke moći provodile političku volju predaje institucije na milost i nemilost stranom kapitalu i domaćem lumpen-kapitalu. Većina znanstvenih radnika gubi ikakav utjecaj ne samo na znanstvenu politiku, nego i na suodlučivanje u pitanjima radničkih prava. Kolonijalni mentalitet cvjeta. Strogo programirano, pozivaju se “međunarodno relevantni eksperti” – u stvari dobro istrenirani serviseri globalizacijske doktrine, sa svrhom ispiranja mozgova. A pod krinkom potrage za izvrsnošću, nameće se euforija evaluacija. Planiraju se i provode neopravdane, često redundantne i nadasve skupe evaluacije znanstvenih institucija od strane stranih “eksperata”. Na taj se način omogućava direktan diktat stranih interesa i uvid u znanstveno-poslovne tajne institucija.

 

U instituciji–žrtvi moć pronalazi sluganske duše (takvih se uvijek nađe) za ulogu transmisije i egzekutive političke volje (odnosno samovolje). Radi se o moralno problematičnim, vlastohlepnim, častohlepnim, egoističnim i destruktivnim osobama, koje nakon što prođu trening, bespogovorno izvršavaju nametnutu političku odluku. Oni su asocijalni, bez empatije, bez smisla za suodnos i suradnju, kao i bez svijesti o potrebi suglasnosti drugog. Ostatak znastvene populacije pak je prisilno odvojen od ikakvog utjecaja na znanstvenu politiku.

“Intelektualci postaju suvremeni robovi onoga što znaju i rade, samoosposobljavaju sebe za kapital. Klasični troškovi proizvodnje bilježe sve niže udjele u cijeni proizvoda koji se nude na tržištu, na burzi. Znanje zaposlenih jest kapital u samoj proizvodnji koji je u funkciji i vlasti moćnih gospodara svijeta. Oni se koriste tim znanjem kao tuđim kapitalom (kapital pojedinca i države) za sve nižu nadnicu. Intelektualnost, IQ pojedinaca iskorištava se kao najamni rad, iscrpljuje, troši za sve nižu nadnicu, kao što su se ranije koristili mišići – fizički rad. Rad kao roba naspram vrijednosti kapitala sve je jeftiniji, jer je ponuda sve veća.” [11] Svedeni na najamničku, obespravljenu gomilu ne intelektualaca već inteligenata lišenih samosvijesti, oni ne mogu vidjeti da se ono što se plasira kao sloboda za najveći dio njih (posebno za one u zemljama restauracije) manifestira kao eklatantna nesloboda, pa onim što znaju i na što pristaju postaju prvi ešalon izvršitelja moći i nasilja.Nekritičko prihvaćanje teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti, pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije. Znastveni rad, međutim, žudi za spontanitetom (Kant: spontanitet = inteligencija), koji je inherentan ne samo procesu znanstvenog istraživanja, nego je ugrađen i u same temelje čovjeka i njegova svijeta (samosvijest = samodjelatnost = sloboda). Kasnije, krenuvši od pojma slobode Fichte dolazi do pojma samoodređenja (Selbstbestimmung) što pak nije ništa drugo nego princip samoupravljanja (Selbstverwaltung). Jedino samoupravljanje može osigurati horizont u kojem bi bilo moguće slobodno stvaralaštvo. Tu se, dakako radi o čistoj tautologiji, jer ukoliko nema slobode, tada nema ni stvaralaštva: neslobodno stvaralaštvo jest contradictio in adjecto.

Izlaz iz horizonta izvanpovijesnog događanja u kojem bivstvujemo je u oslobađanju od  destruktivnog duha podaništva,ipristanka na neslobodu, koji nagovaraju čovjeka na odustajanje od “uspravnog hoda”. Taj duh, premda nametnut, ipak je rezultat samoskrivljene nezrelosti, koja ljude tjera na pristanak na kolaboriranje na vlastitoj barbarizaciji (“Gospodari postoje zato što ima robova”, koji to žele i ostati). To bi bio prvi akt ponovnog buđenja čovjeka iz zimskog sna bića prilagodbe, i izlazak ispod toplih perina metafizičkog bivstvovanja. No taj izlaz nipošto nije u nekakvoj radikalnoj promjeni svijesti takozvane društvene elite, već u jedinstvenom aktu izmjene čovjekovog svijeta u samim njegovim temeljima. Svijet laži, naime, nije moguće popraviti, on se mora i može transcendirati jedino - revolucijom. U suprotnom, čovjek će završiti kao – promašeno biće.

 

 

 

Einstein, Albert. “Why socialism?” Monthly Review 50, no. 1 (1998):, reprinted from Monthly 

      Review 1, no. 1 (1949), http://www.monthlyreview.org/598einstein.php#Volume

 

Hestenes, David. Oersted Medal Lecture 2002: “Reforming the mathematical language of 

        physics”, Am. J. Phys., no. 71 (2003): 104.

 

Kangrga, Milan. Klasični njemački idealizam. Zagreb: FF press, 2008.

 

Kangrga, Milan. Praksa-vrijeme-svijet. Zagreb: Naprijed, 1989.

 

Kulić, Slavko. Neoliberalizam kao socijaldarvinizam. Zagreb: Prometej, 2004.

 

Kuvačić, Ivan. Znanost i društvo. Zagrerb: Naprijed, 1977. 

---