Rizik gospodarske krize je inherentan prirodi kapitalističkog sustava, njegovim vrijednostima i pokretnim snagama, kao i načinu njegova funkcioniranja. Kapitalističko društvo čvrsto je orijentirano na gospodarski rast kroz konkurenciju, slobodu privatnog djelovanja i stjecanja bogatstva i društvene moći uspješnih pojedinaca. U tome su mu primarni kriteriji profit, akumulacija kapitala i moć. Pojedinac se ne smatra odgovornim za ostvarivanje socijalnih ciljeva pravedne raspodjele dohotka i socijalne kohezije. Za socijalne vrijednosti se pretpostavlja da brine država ili se ostvaruju kroz slobodnu individualnu akciju i sudjelovanje u općem blagostanju, koje svima pruža ekonomski razvoj. Tehnološke i organizacijske inovacije, strukturne promjene i socijalna diferencijacija su stalne unutrašnje pokretne sile koje kapitalističkom društvu daju trajan dinamički karakter. Jednom je Schumpeter izjavio daje moguće zamisliti stagnantno kapitalističko društvo ili stagnantno socijalističko društvo ali daje stagnantno kapitalističko društvo contradictio in adjecto Stacionarno kapitalističko društvo je nezamislivo, ono ili napreduje ili propada. Zato je svaki zastoj u rastu i njegovo produžavanje u stagnaciju, pitanje ne samo legitimiteta nego i samog održanja takvog tipa društvene organizacije. Pogotovo što kapitalizam i nije društvo u strogom smislu riječi, koje bi imalo i neke druge vlastite mehanizme društvene kohezije, nego svojevrsna globalna ekonomska civilizacija, jedan nestalni sustav odnosa, koji nema jasno određene aktere, sadržaj i granice. Čim kapitalizam padne u krizu odmah se traže i aktiviraju drugi mehanizmi društvene kohezije koji su po svojoj logici u neskladu kapitalističkim vrijednostima.
 
To se dobro vidi i u sadašnjoj svjetskoj krizi. Da se pitanja zajedničkog života u solidarnoj zajednici, barem za dogledno vrijeme, moraju rješavati na nižim razinama društvene organizacije, svjedoči brzo napuštanje liberalnog globalizma i jačanje državnih i regionalnih mehanizama intervencije i regulacije. Međunarodna solidarnost mogla bi se eventualno postići samo podizanjem standarda života i prava svih na razinu razvijenih i socijalno svjesnih zajednica. Međutim to je daleko od kapitalističke logike. Žarište aktualne krize su upravo najrazvijenije kapitalističke zemlje, čija su razvojna dinamika, ekonomska i socijalna struktura i način upravljanja upravo uzroci krize i uvjetuju tempo i pravce kriznih procesa u svijetu. To posebno vrijedi za Sjedinjene Države, čiji gospodarski i financijski sklop nije mogao izdržati pritisak unutrašnjih i vanjskih napetosti: manjka domaće štednje i proizvodnih investicija, dugoročno neodrživog drastičnog rasta nejednakosti u raspodjeli dohotka, nekontrolirane kreditne ekspanzije, gomilanja vanjskog duga, degradacije infrastrukture i okoliša, pogrešne koncepcije regulacije (tržišni fundamentalizam uz istodobno intervencionističko pogodovanje korporacijskog sektora). Povlašten status dolara i njegova dualna upotreba (domaća i međunarodna) omogućili su Sjedinjenim državama brz ekonomski rast i održanje visoke razine zaposlenosti, ali pod cijenu visokog deficita bilance plaćanja koji se olako pokrivao odlivom stotina milijardi dolara iz zemlje, ali i njihovim masovnim povratom prodajom financijske i realne imovine inozemnim kupcima. Dugoročna neodrživost takve politike morala se jednom pokazati Zato je ova kriza dublja, i po svojim posljedicama za oblikovanje budućeg svijeta i međunarodnog poretka dalekosežnija od svih kriza poslije Velike krize 1930-ih godina.
 
Naivno bi bilo očekivati da bi zbog te krize Sjedinjene Države u dogledno vrijeme mogle izgubiti mjesto vodeće gospodarske i financijske sile u svijetu. Globalno financijsko tržište i sustav kapitalističke akumulacije, kakav je uspostavljen u svijetu, pod američkom dominacijom, s kreditnom ekspanzijom i dolarom kao međunarodnom rezervnom valutom, pokazalo je inherentne granice svoje moći i teško bi se moglo održati bez dubljih strukturnih i institucionalnih promjena, To međutim ne isključuje promjene koje bi planirano mogle inicirati same Sjedinjene Države, da redefinirajući model vlastite ekonomske politike i svjetskog financijskog sustava, i razvijajući nove oblike decentralizirane intervenističke koordinacije konsolidiraju svoju vodeću poziciju. Možda bi to mogla biti povijesna zadaća novog predsjednika Obame i glavni sadržaj njegova programa. Ali to u velikoj mjeri ovisi o ishodu sadašnje krize i za ostale njezine aktere i njihove spremnosti da u tome budu lojalni partneri. Druge su zemlje, međutim, različito reagirale na krizu sa koncepcijama rješavanja, koje su u znatnom raskoraku s američkom. Obama u svom nastupnom govoru nije propustio naglasiti da on ostaje duboko privržen «američkom načinu života» što je uvijek značilo i američki tip kapitalizma. Koliko je to prihvatljiva osnova za europske zemlje, koje rješenja traže u jačanju socijalne države, kao i drugim zemljama, koje su prisiljene jačati vlastite oblike državnog intervencionizma, tek će se vidjeti, ali je određeni oblik zajedničke međunarodne regulacije financijskog sustava sigurno neophodan. U svakom slučaju partnerska suradnja sa Rusijom, Kinom, Indijom ili Europom, te poboljšanje odnosa s islamskim svijetom, mogli bi biti novi američki prioriteti. Europa bi morala uvesti i veću fleksibilnost i diferenciranost u procese svoje vlastite integracije.
 
Teorijski aspekti uzroka, karaktera i dinamike ekonomskih kriza danas općenito nisu dobro poznati, budući da se u posljednjih pedesetak godina, kao što smo već spomenuli, toj materiji nije poklanjala potrebna pozornost. Najviše se zna o Velikoj krizi 1929-1933, na čijem su izučavanju i prevladavanju nastali brojni povijesni i teorijski radovi. Međutim ekonomska teorija i ekonomska povijest od rana su se zainteresirale za pojavu kriza i cikličkog kolebanja, praktički od prve opće gospodarske krize modernog gospodarstva u 1820., nakon završetka napoleonovskih ratova. Prve naznake mogućnosti pojave i empirijske analize gospodarskih kriza nalazimo već kod ekonomista anti-rikardovaca 1820-ih i 1830-ih godina, kao teorijsko osporavanje klasične teorije nužne ravnoteže ponude i potražnje (Sismondi, Ravenstone, Malthus), a u drugoj polovici 19. stoljeća imamo više teorijskih i empirijskih istraživanja kriza i ciklusa (Roscher, Wirth, Tooke, Overstone, Juglar, Marx, Tugan-Baranovski). Interes za cikluse nije prestao ni početkom 20. stoljeća (Wicksell), a osobito se povećao izbijanjem Velike krize (1929-1933), ostavivši za sobom monumentalne radove iz ove oblasti (Mitchel, Keynes„ Fisher, Hayek, Schumpeter, na koje su se nadovezali drugi- Kalecki, Hicks, Minsky). Tek je interes za krize prestao 1960-ih godina kad je prevladalo uvjerenje da se krize ne mogu ponoviti, budući da su suvremene države navodno razradile preventivne stabilizacijske mehanizme, koji takvu mogućnost isključuju, ili još radikalnije da problem nisu krize, nego antikrizna politika, koja samo dovodi do nepotrebne inflacije i tržišnih smetnji tržište automatski najbolje otklanja. Takav stav davao je pouzdanje nositeljima ekonomske politike, da ih nevolja općeg pada i poremećaja ekonomskih tokova, ne može pogoditi, unatoč povremenih financijskih i tržišnih turbulencija ( da «je recesija najbolji lijek za recesiju»!).
 
Povijest ekonomskih kriza potvrđuje njihovu bitnu važnost za uočavanje ekonomskih i socijalnih problema i preuzimanje odgovornosti za dublje reforme ekonomskog i političkog sustava. Krize se zato često uzimaju kao dokaz dugoročne neodrživosti kapitalizma i nužnosti njegove evolucije prema jednom drugom sigurnijem i socijalnijem sustavu. Takvu viziju kapitalističkog razvitka zastupao je Mane i općenito socijalisti, bilo revolucionarne bilo evolucionističke orijentacije, ali je bila bliska i Shumpeteru, koji je smatrao da kapitalizam razara vrijednosti i institucije stabilnosti i društvene integracije. Kapitalizam je prikazivan kao čarobnjakov šegrt koji ne zna zaustaviti mehanizme ili upravljati njima, koje je sam stavio u pogon. Ali povijest ekonomskih kriza i promjena, koje su ih slijedile, može se interpretirati i na drugi način, kao pojave koje ne ukazuju samo na mehanizme poremećaja i samouništenja, nego i na aktiviranje unutrašnjih sila samoodržanja i konslidacije. Takve sile su se redovito pojavljivale u povijesti nakon dubljih kriza, s uvođenjem radnog zakonodavstva i socijalnog osiguranja, do nacionalizacije pojedinih sektora, planiranja i anti-ciklične makroekonomske politike. Može se raspravljati u kojoj mjeri se ovim socijalnim i političkim reformama mijenja sam karakter kapitalističkog društva, ali istodobno djelovanje elementarnih sila privatnog vlasništva, slobodnog poduzetništva, konkurencije i osobnog bogaćenja uvijek vraća kapitalizam u njegove konvencionalne okvire. Izgleda da će i ovaj put biti tako, unatoč općeg osjećaja nesigurnosti i golemih razmjera planirane državne intervencije.
 
Ekonomska kriza, kao što se često misli, nije opća propast i kaos. Ona uvijek ima upadljiv monetarni i financijski vanjski izraz, jer se tržišne transakcije uvijek obavljaju i iskazuju u monetarnim terminima, ali njezin sadržaj i dinamiku određuju realni gospodarski i socijalni procesi. Ona je u stvari prisilno, više ili manje stihijno, prestrukturiranje ekonomskih i socijalnih odnosa, kada se kapitalistička dinamika gospodarske ekspanzije približi granicama iscrpljivanja postojećih ekonomskih resursa na osnovi dominantne tehnologije, što implicira nužnost pogoršanja odnosa između socijalnih aktera na štetu poduzetnika i vlasnika kapitala, kroz pad poslovnih profita . Određenije, približavanje punoj zaposlenosti rada i kapaciteta podiže razinu nadnica, troškova i poslovnih rizika, što obara stopu profita na razinu koja poduzetnicima i vlasnicima kapitala nije zadovoljavajuća i poticajna. Oni reagiraju smanjenjem zaposlenosti i proizvodnje i odustajanjem od novih investicija, što dovodi do daljeg procesa širenja jaza između tržišne ponude i potražnje, sloma kreditnog sustava i povlačenja novca iz opticaja. To opet sa svoje strane kumulativno dovodi do nelikvidnosti, teškoća plaćanja, pada tržišnih cijena i daljeg pada profita. Proizvodnja se sužava i teže nalazi kupca, pa kriza i dobiva privid hiperprodukcije tj, pretjerane proizvodnje Kapitalistička kriza nije dakle, ni kriza oskudice niti kriza preobilja proizvoda, nego kriza održivog razmjera potražnje i ponude, koji zadovoljava kriterij poslovne rentabilnosti, s istodobnim postojanjem viška ponude proizvoda i nezadovoljene potražnje za njima. Na strani potražnje pojavljuje se višak nekorištene novčane štednje, a na strani ponude višak kapaciteta i zaposlenosti, te nedostatak motiva da se dalje investira. Gospodarska aktivnost pada, što dovodi do naglog zastoja, koji se ubrzano širi i pretvara u stanje stagnacije. Ponuda pada u mrtvilo i održava se na minimumu sigurne potražnje, čekajući u neizvjesnosti dalji razvoj poslovnih prilika. Takvo stanje stagnacije može trajati dosta dugo, ponekad i više godina, dok se ne počnu stvarati povoljniji uvjeti investiranja i rasta potražnje Ekonomski sustav se raspada i izaziva goleme društvene štete i socijalnu napetost.
 
Ipak treba napomenuti daje realna društvena šteta nanesena krizom manja nego se obično misli i kako je izražena u padu nominalnih novčanih vrijednosti. Naime raspad kreditnog sustava, pad cijena imovine i proizvoda smanjeno korištenje poslovnih kapaciteta, povlačenje novca iz opticaja, imaju svoj glavni negativni učinak na razinu tekuće gospodarske aktivnosti, ali ne podjednako i na realnu vrijednost materijalne i financijske imovine. Pad cijena nekih oblika imovine gubitak je za prodavatelja, a dobitak za kupca, vrijednost novčanih i likvidnih financijskih potraživanja raste, dok vrijednost nesigurnih potraživanja pada itd. Kriza pokreće opći proces prevrednovanja i preraspodjele realnih vrijednosti. Masovni stečajevi i pad vrijednosti imovine otvara velike mogućnosti tržišnih spekulacija s imovinom, koja se može dobro iskoristiti za poslovne aktivnosti kada stagnacija prođe i započne novi proces oporavka. Oni koji su sačuvali likvidna sredstva iz prethodnog razdoblja mogu brzo stjecati u stagnaciji velika bogatstva po niskim cijenama, i ući u slijedeći ciklus, kada cijene porastu, kao vodeći financijeri i investitori. Zato je osnovna kapitalistička strategija preživljavanja krize i stagnacije očuvanje i novo stjecanje imovine, realne i financijske, za slijedeći ciklus razvoja.
 
Kriza se naziva gospodarskom, industrijskom ili, ranije, trgovačkom (kada je trgovina označavala svako tržišno poslovanje) jer se radi o padu opće gospodarske aktivnosti, a financijskom samo onda kada se radi o krizi financijskog sektora ili se želi naglasiti financijski aspekt gospodarskih aktivnosti. U sistematskoj analizi gospodarske dinamike krizom se uže označava samo faza gospodarskog ciklusa, kada se lomi trend uspona i dolazi do naglog stezanja i pada aktivnosti. Razmak od jedne do slijedeće krize naziva gospodarskim ciklusom, koji je otprilike u pravilu trajao desetak godina. O pravilnosti ponavljanja kriza postoje različita tumačenja. Treba naglasiti i okolnost da svaka ciklus ima specifičnu konfiguraciju, ovisno o realnim povijesnim okolnostima u kojima su nastali i odvijali se, posebno o stupnju tehnološkog razvoja, opsega, strukture i organizacije tržišta, zamjene istrošenog fiksnog kapitala, ali sve izražavaju temeljnu logiku modernog kapitalističkog poslovanja. Treba upozoriti na još jednu važnu pojavu. Naime, empirijska istraživanja su pokazala da pored desetogodišnjih ciklusa (koji se nazivaju Juglarovim, po francuskom istraživaču ciklusa C. Juglaru), zapaženi su još neki pravilni oblici gospodarske dinamike, koji su povezani s procesima druge prirode i koji se vremenski preklapaju i utječu na širinu kolebanja (bilo da ih ublažuju ili povećavaju) i na oblik putanje desetogodišnjeg ciklusa. Od tih su najpoznatiji dugi ciklusi (od otprilike 50 godina), koji se nazivaju Kondratievljevim valovima (po ruskom istraživaču N. D. Kondratjevu) i povezuju se s općim tehnološkim transformacijama vezanim za epohalne tehnološke inovacije, koji nemaju izrazite prelomne točke, ali mogu znatno produbljavati ili ublažavati desetgodišnje cikluse, ovisno o tome padaju li istovremeno u razdoblje dizanja ili padanja dugog vala. Ističem to zato što se je prema nekim ocjenama sada poklopilo dno Juglarova ciklusa i dno Kondratjevljeva vala, što bi sadašnjoj krizi moglo dati dramatične dimenzije, kako po dubini pada, tako i po trajanju i što se zato sadašnja kriza može pokazati ne jednom od običnih kriza, nego jednom posebno oštrom kakva se u ljudskom životu jednom događa . U povijesti to se dogodilo 1820, 1873, i 1929.
 
Ako i ne bude tako, ostaje druga negativna činjenica za nas u Hrvatskoj, da nam sadašnja kriza dolazi nakon trideset godina gospodarske stagnacije, pa nas novi udar može baciti dublje nego druge zemlje , koje su u tom razdoblju zabilježile značajan ekonomski rast. Naime, Hrvatska od 1979. proživljava ekonomsku stagnaciju, sa stopama rasta oko nule u osamdesetim godinama, sa strmim padom gospodarske aktivnosti u ratnim godinama i sa sporim oporavkom. Poslije rata taj se spori rast nije dovoljno uočavao, jer se stalno obračunavao na suženu osnovicu iz vremena rata. Predratnu razinu proizvodnje Hrvatska je dosegla tek 2004 godine, ali sa znatno pogoršanom strukturom. Industrijska proizvodnja nije ni do danas dosegla predratnu razinu (u 2007. je dosegla je 90 % ), a porastao je više udio sektora usluga, koji je vrlo osjetljiv na krizne uvjete. Industrijska zaposlenost iznosila je iste godine tek 40% predratne. Ovo razdoblje se pokazalo kao razdoblje dezindustrijalizacije i zapuštanja poljoprivrede, tehnološkog zaostajanja , bez novih proizvodnih i tehnološki naprednih sektora koji bi zamijenili tradicionalnu industriju.
 
Druga je negativna, ali posve izvjesna činjenica, daje Hrvatska prezadužena zemlja. Njezin dug u ovoj godini iznosi više od 38 milijardi eura, što je gotovo jednako cijelom jednogodišnjem domaćem bruto proizvodu zemlje. Sama otplata kamata i dospjelih rata inozemnog duga uzima najveći dio deviznog priljeva od izvoza roba. U vremenima krize i stagnacije potražnja za novcem raste i uvjeti odgode dospjelih dugova i dobivanja novih kredita padaju na minimum, a kamatna stopa na uzete zajmove raste. Teret duga postaje nepodnošljiv, a smanjiti se može samo povećanjem izvoza ili prodajom imovine. Istodobno potražnja i cijene roba i imovine padaju, a uvjeti konkurencije na svjetskom tržištu se pogoršavaju, dok dug ostaje nominalno isti, pa bi potrebno izvoziti i sve veći obujam roba i prodavati sve više imovine da se otplati ista svota duga, a izvoz zaostaje, a utržive imovine je sve manje. Servisiranje tako velikog duga moglo bi se pokazati trajnom preprekom gospodarskog oporavka i produženja stagnacije i u vremenu kada svijet izađe iz krize.
 
U takvom stanju misliti da nas svjetska ekonomska kriza neće pogoditi ili da će njezini efekti biti marginalni i kratkotrajni čista je iluzija. Umjesto da šire optimizam u nevremenu, mudri ljudi ne čekaju neprilike da pokažu svoju hrabrost, nego koriste pogodne prilike čim im se pokažu. Budući da smo već u krizi, koju svojom pogrešnom politikom još i produbljujemo, ne mislim niti da iz nje možemo izaći stezanjem remena i bježanjem u kut. Naprotiv, antikrizna politika mora prihvatiti izazov, ali s punom sviješću i odgovornošću glede problema i prikladnih rješenja, odbacujući zablude i lažne nade. Moramo već sada koristiti sva sredstva da gospodarstvo održimo na što višoj razini i da stvaramo domaće izvore akumulacije za dalji uspon. Umjesto štednje i skupih kredita, povlačenja novca u rezerve, uskraćivanja emisije, što nam se sve predlaže (mudrost kratkog pokrivača), antikrizna politika mora racionalno i produktivno koristiti raspoloživa sredstva, čuvati imovinu i resurse, stimulirati potražnju, proizvodnju, izvoz, inovacije, domišljatost, kooperaciju, poduzetnost., podizati kvalitetu usluga. Ali sve ovo pretpostavlja temeljitu reformu dosadašnje monetarne i fiskalne politike i njihovu preorijentaciju na poticanje proizvodnje i izvoza, nasuprot dosadašnje pogubne politike stimuliranja uvoza i kažnjavanja proizvodnje i izvoza, na što se je svodila tečajna politika pod izgovorom čuvanja stabilnosti cijena i kreditnog rejtinga kod stranih vjerovnika. Moramo ograničiti odljev kapitala iz zemlje i privlačiti, koliko se u sadašnjim prilikama može, strane investicije za izvoznu proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta.
 
Kriza je razotkrila i dalje će produbiti teškoće našeg gospodarskog razvoja ali reakcija na otvorene izazove nije adekvatna ozbiljnosti stanja. Teško odlučujemo na promjene i dodatne napore i vozimo jednosmjerno istim kolosijekom od 1993. kada smo donijeli deflacijski program stabilizacije. Ta politika sada prijeti da nas gurne dublje u stagnaciju, bez izgleda na brzi oporavak. Moramo odbaciti dogme liberalne ideologije, koje sada odbacuju i oni koji su ih do nedavno nama nudili. Među ostalim moramo prestati plašiti ljude baukom inflacije i shvatiti da u krizi oporavku ne prijeti inflacija, nego da glavna opasnost dolazi od deflacije (pada cijena) i skupog novca. Emisija novca u tim uvjetima samo nadoknađuje gubitak likvidnosti, koji stvara slom kreditnog sustava, pojeftinjuje novac i smanjuje sklonost izvlačenja novca iz opticaja, te time upravo pomaže održanju stabilnosti i poticanju poduzetnosti. To sada čine sve zemlje spašavajući poduzeća i zaposlenost, potičući potražnju. Stotine milijardi dolara i eura, koje vlade daju kao pomoć gospodarstvu i stanovništvu, svakako ne dolaze iz domaće štednje i stranih zajmova. Razumna emisija novca i održanje likvidnosti funkcija je svake centralne banke A što se tiče krivo shvaćene uloge i odgovornosti centralne banke mogu samo navesti stav jednog od vodećih francuskih monetarnih teoretičara : «... Za zadaću koju Fed (američka centralna banka) dobiva zakonom od Kongresa, postizanje održive pune zaposlenosti i prihvatljive inflacije dva su cilja jednake važnosti, dva neodvojiva cilja. Pretendirati da se brani stabilnost cijena, tolerirajući stopu nezaposlenosti od 9 do 10 %, i još gore, govoriti daje ta stopa samo pogreška «rigidnosti tržišta rada» u Sjedinjenim Državama bio bi skandal. Neovisnost Feda pred tim se ne bi održala. Jer Fed djeluje s ograničenom slobodom odlučivanja, tj. pod kontrolom demokratskog suvereniteta koji joj dodjeljuje tu neovisnost»( M. Aglietta Economie et societe No 6-7/ 2006, str. 889-990)