Paul Stubbs
4 Pitanja o Krizi

1. Kako je moguce da je sadašnja kriza definirana kao financijska ili u najboljem
slucaju ekonomska kad je sasvim jasno da postoje njene socijalne dimenzije?
 

 
Takozvana financijska kriza nastavak je energetske i prehrambene krize. Kumulativno, te su krize utjecale i utjecu na živote stvarnih ljudi i stoga se uistinu može reci da imaju socijalni ucinak. Nadalje, razine povjerenja u kljucne socijalne institucije su krucijalni faktor u pogledu nacina na koji se kriza razvijala u razlicitim državama i u razlicitim periodima. Medutim, još je važnije da je kriza po svojoj naravi zamaglila razlike izmedu „ekonomske“, „politicke“ i „socijalne“ sfere. Rješavanje krize ce stoga vjerojatno podrazumijevati redefiniranje fundamentalnih vrijednosti, neki novi oblik socijalnog ugovora, na svim razinama - ukljucujuci pojedine države. Dosad je u Hrvatskoj bilo jako malo diskusije o
socijalnoj dimenziji krize. Regionalno gledajuci, u Hrvatskoj je prisutna relativno niska ali iznimno stabilna razina siromaštva i socijalne iskljucenosti, ali usprkos tome prisutne su znacajne i dugorocne razlike izmedu regija u Hrvatskoj. Takoder, prisutna je visoka razina
nezaposlenosti, narocito dugorocne nezaposlenosti. U kontekstu rata i tranzicije, Hrvatski se BDP vratio na razine iz 1990. godine tek 2002.(1). Rast koji je uslijedio, i sada gotovo u potpunosti stao, temeljio se uglavnom na potrošnji i nije ucinkovito rezultirao povecanjem
zaposlenosti, smanjenju regionalnih nejednakosti ili smanjenju siromaštva. Bojazan postoji da ce predvideno smanjenje BDP-a veoma ucinkovito dodatno smanjiti zaposlenost, povecati nejednakosti, siromaštvo i socijalnu iskljucenost, s dugorocnim posljedicama.
 
2. Zašto je glas „strucnjaka“ primarno stav ekonomista, cija rješenja uglavnom gledaju
na socijalnu politiku kao rezidualnu ili marginalnu, cak i kao dijelom problema?
 
Naravno da svi ekonomisti ne govore isto o ovim problemima. Usprkos tome, logika definiranja krize kao „ekonomske“ je jedan vid strucnog odnosno znanstvenog znanja - u ovome slucaju ekonomije - koji se percipira kao privilegiraniji uvid, u analitickom i normativnom smislu, u odnosu na, primjerice, socijalnu politiku. Ono što više zabrinjava je da, usprkos eroziji neoliberalizma, postoji suglasje hrvatskih ekonomista da je potrebno smanjiti socijalnu potrošnju i da je socijalnu politiku potrebno usmjeriti na najugroženije grupe. Ono što se cesto ne spominje je cinjenica da je ta potrošnja u proteklih nekoliko godina u padu u realnim iznosima. Rijetko se govori iz perspektive socijalnih investicija koja zapravo znaci da su osnovna ljudska prava, narocito u smislu pristupa zdravstvu, socijalnim uslugama, obrazovanju i stanovanju, kljucna za socijalnu reprodukciju. Erozija socijalnih prava zalaganjem za posebne socijalne fondove zanemaruje taj argument, i negira veliku kolicinu dokaza o ucincima stigmatiziranja i niske stope iskorištenosti usluga i beneficija rezerviranih za siromašne. Univerzalni djecji doplatak primjerice ispunjava dvostranu ulogu – iznimno je koristan i ucinkovit nacin smanjenja siromaštva u obiteljima i pomaže smanjenju povecanih
troškova s kojima se suocavaju sve obitelji s djecom. To je važan dio socijalne zaštite u najboljim vremenima, ali tijekom kriza, kad mnoge obitelji blizu razine siromaštva mogu odluciti da im djeca napuste školu zbog povecanja obiteljskih primanja, doplatak ima kljucnu
funkciju kao i ostali oblici promocije univerzalnog pristupa obrazovanju. Javnom debatom o socijalnoj politici u Hrvatskoj sve više dominiraju oni koji zagovaraju ciljani pristup. Postoji mnogo toga što je potrebno reformirati u Hrvatskoj socijalnoj politici. Ali tvrdnja da krizna
vremena zahtijevaju smanjenje socijalne pomoci – dok je zapravo stvarni problem postojanje odredenih kategorijalnih shema koje pogoduju odredenim skupinama – je istodobno kratkorocno i kontraproduktivno.
 
3. Koje to nove modele upravljanja predlaže Ekonomsko Vijece ciji su prvotni savjeti
bili ignorirani i odbaceni od strane Vlade, a onda postepeno vraceni u javnu domenu?
 
Stvaranje Ekonomskog Vijeca dominiranog od strane ekonomista, koje bi trebalo predložiti ili pitati za mišljenje (opet ekonomiste) na temu antirecesijskih mjera se cini, na prvi pogled, kao pametan potez koji omogucuje prikupljanje „tehnickih“ prijedloga o kojima se onda može
diskutirati u javnosti. Na neki nacin, utisak je da je rijec o politickom potezu „puštanja probnih balona“ u smislu reakcije javnosti na odredene mjere, i pokušaj stvaranja idealne pozicije – ako se predložene mjere pokažu uspješnima, Vlada preuzima zasluge, a ako ne uspiju, onda je to krivnja „strucnjaka“. U stvarnosti je zapravo rijec o još perverznijoj situaciji, s neodlucnom Vladom, koja u najmanju ruku uzima u obzir skore lokalne izbore, te stvara mjere „u hodu“, pogrešno tumaceci prijedloge drugih i zatim provodi mjere koje su  prethodno odbacili. Iznenadna odluka o nacionalizaciji drugog mirovinskog stupa, od koje se sada odstupa, kao i perverzna odluka o rezanju troškova Ministarstava gdje je god to moguce, su neki od primjera tog ponašanja. Korištenje krize kako bi se ponovno pokrenula debata i
poziv na strucne analize je jedna stvar, ali je sasvim druga ako se odluke donose prebrzo, što ce imati dugorocne negativne socijalne posljedice.
 
Ova je internet stranica (http://www.vrijemeje.com) stvorena kako bi se „culo“ više glasova: kako bi prevladali razumniji, holisticniji argumenti, i ono što je najvažnije, da se podvrgne prijedloge unutar tehnokratsko-politicke arene odgovornijoj javnoj ocjeni. Prije svega glavna joj je ideja da ce se bez priznavanja odnosa izmedu ekonomske krize, socijalne kohezije i pitanja zaštite okoliša uzrokovati više štete društvu i vec opasno ugroženom eko sustavu.

 
4. Koje su mjere socijalne politike nužne kako bi se minimizirale socijalne posljedice
krize?
 
 
 
Naravno da ne postoji magicno rješenje, ideja ili „zlatni kljuc“. Ali, nije niti potrebno ponovno izumiti toplu vodu. Savjeti Europske Unije upucuju na važnost pažljive analize ucinaka kao i odgovora u smislu jasnih mjera. Hrvatski prioriteti u smanjenju siromaštva su
jasno definirani zajednickim memorandumom o socijalnom ukljucivanju (JIM), potpisanim 5. ožujka 2007 godine, koji je dio pristupnih pregovora s EU (2). Obveze iz ovog dokumenta su dobri temelji za akciju, što je znacajno u kontekstu krize ali postoji realna opasnost da ce neke obveze biti odgodene ili napuštene. Minimiziranje socijalnog ucinka ove krize je moguce minimizirati samo partnerstvom izmedu regionalnih i lokalnih vlasti, organizacija civilnog društva i poslovne zajednice, koji svi imaju svoju ulogu u ovome procesu. U vremenima krize, kao što je vec prethodno navedeno, narocito je primamljivo tražiti kratkorocna rješenja koja utjecu na najsiromašnije i najranjivije, buduci da bi ogranicene financije trebale biti dostupne onima kojima su najviše potrebne. Usprkos tome što su kljucan dio moguceg odgovora, postoje realne opasnosti da ciljani programi postanu administrativno preskupi, izoliraju odredene skupine, umanje socijalna prava i ne postignu ciljeve u smislu smanjenja ranjivosti i rizika. Širi spektar „pametnih“ mjera ukljucujuci kategorijalne, univerzalne i mjere bazirane na osiguranju imaju vece izglede za uspjeh ako se baziraju na jasnoj analizi rizika i ranjivosti i s ciljem osiguravanja da ljudske strategije preživljavanja tijekom krize ne smanje dodatno ljudski kapital.
Europska Komisija takoder preporuca privremeno povecanje naknada nezaposlenima kroz doprinos u smislu: iznosa, trajanja i proširenja kriterija. Trenutno, samo 24% registrirano nezaposlenih prima doprinose. Te bi mjere bilo ucinkovitije usmjeriti prema radnicima s djecom i/ili prema najranjivijim grupama kao što su stariji radnici, radnici s invaliditetom, ili pak prema radnicima u nerazvijenim regijama. Postoji takoder realna potreba da se te mjere uravnoteže s aktivnim mjerama zapošljavanja, vecom ulogom savjetovanja pri pronalasku posla, izgradnje i zadržavanja vještina, programima javnih radova, kao i, ako je potrebno, s privremenim subvencioniranjem placa u odredenim kljucnim sektorima. Subvencioniranje stanovanja i goriva, za što je trenutno odgovorna lokalna vlast, ce možda biti potrebno proširiti u opsegu i iznosu zajedno s mjerama pomoci onima koji kasne s otplatama rata kredita za svoje domove. Niži PDV bi se moglo razmotriti za kljucne dijelove potrošacke košarice siromašnih. Nadalje, bit ce potrebno više socijalnih usluga u zajednici kako bi se njeni clanovi nosili s povecanjem socijalnog pritiska ali i kao ucinkovitija, dostojansvenija i, srecom, jeftinija alternativa širokoj primjeni institucionalne skrbi. Kao što je navedeno, mjere koje pomažu obiteljima s djecom koja bi mogla biti prinudena napustiti školu ranije bi takoder trebale biti prioritetne.
 
Kriza u Hrvatskoj je akutna, u smislu trenutne recesije, ali takoder i kronicna i dugorocna. Mnogi socio-ekonomski problemi su po svojoj prirodi strukturni ukljucujuci nejednakosti regionalnog razvitka, niski postotak radne snage s fakultetskim obrazovanjem, smanjeni udio
proizvodnje u BDP-u opcenito, ali i, posebno, nedostatak visokotehnološke industrije. Potrebno je dakle ove strukturne probleme riješiti simultano sa sadašnjim problemima. Krizu nije moguce sprijeciti „ekonomskim nacionalizmom“ niti utrkom do dna socijalnih usluga
gdje se konkurentnost osigurava nižim troškovima placa i smanjenjem isplata socijalne pomoci. Bio bi potreban „Novi dogovor“ (eng. New Deal) odnosno ništa manje od novog socijalnog ugovora; Istovremeno suradnja u Europskom i regionalnom kontekstu postaje sve
važnija u osiguranju da se antirecesijske mjere pažljivo koordiniraju i provode na nacin koji minimizira negativne socijalne ucinke. Buducnost marginaliziranih regija nije moguce ostaviti na milost tržišnim silama i potrebni su znacajni napori kako bi se izbjegao pad koji ce imati
ucinka na buduce generacije. Sada je vrijeme da se pretpostavke u debati fundamentalno pomaknu, i iznad svega osigura priznavanje socijalnih i okolišnih dimenzija krize kao i poduzimanje korektivnih mjera.
 
 
Napomena: Komentari Vladimira Cvijanovica i Siniše Zrinšcaka na prvi tekst su ukljuceni u ovoj verziji teksta. Naravno, za sadržaj je odgovoran samo autor. Zahvaljujem se Denisu Redžepagiću s Ekonomskog instituta na prijevodu. Komentare i sugestije s veseljem primam na email adresu: pstubbs@eizg.hr
(1) Vidjeti P. Stubbs i S. Zrinšcak (2009) ‘Croatian Social Policy: the legacies of war, state-building and late
Europeanization’, Social Policy and Administration 43(2); 121 – 135.
(2) Hrvatska verzija: http://www.mzss.hr/hr/content/download/1934/16827/file/JIM_hrv_potpisano...
 
Engleska verzija: http://www.mzss.hr/hr/content/download/1935/16830/file/JIM-signedl_05030...