Sedam pitanja o krizi - traže odgovore!
 
 
Vlada RH nedavno (26.veljače o.g.) je iznijela svoje «Antirecesijske mjere», napokon priznajući da smo suočeni s recesijom. Razne prijedloge i kritike dale su vodeće političke stranke, Ekonomski institut, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga poslodavaca, Hrvatska udruga banaka i brojni drugi. Vlada je nešto ranije osnovala Ekonomsko vijeće. O recesiji, o krizi govore i pišu mnogi ekonomski stručnjaci.
  

 Prvo pitanje: Prijedlozi mjera u RH jako kasne! Zašto? Kako je moguće da izvršni direktor MMF gosp. R. Rato u listopadu 2007. govori o financijskoj krizi kao o najvećem problemu današnjice, da se diljem svijeta govori i piše o ekonomskoj krizi još početkom 2008. godine, a da u nas oni čija je dužnost predložiti i ostvariti mjere šute? Možda je opravdano ne iznositi bolesniku posve istinitu sliku stanja u kojem se nalazi, ali ne može se opravdati ako se stradanja bolesnika ignoriraju i ako ga se potiče na akcije koje će još više pogoršati njegovo stanje. A to je upravo ono što se radi - to je veliki grijeh propusta. Da li su oni koji su odgovorni nekompetentni ili to rade radi nekih posebnih interesa? Ili?
 
Drugo pitanje: Oni koji moraju djelovati o recesiji govore izbjegavajući riječ kriza i uvijek sugerirajući da nam recesija dolazi izvana - kao pandemije gripe ili kao da se radi o nekoj prirodnoj pojavi za koju nismo mi - i naročito važno nisu oni - ni odgovorni ni krivi. Predsjednik HGK točno je rekao - i to znamo - da ekonomska kriza u nas traje već desetljećima, da je uzrokovana životom na račun rasprodaje onoga što imamo i na račun zaduživanja. Prije 30 godina naša brodogradnja, PLIVA, Rade Končar bile su vodeće u Europi, imali smo Sumamed, Vegetu, po proizvodnji kratkoživućih radiofarmaceutika Institut «R. Bošković» bio je uz engleski Hammersmith Hospital najvažniji u Europi, magneti proizvedeni u R. Končaru korišteni su u mnogim znanstvenim institutima. Gdje je to danas? Zašto? Sadašnja generacija sigurno nije manje sposobna nego one prije 20-40 godina, bolje su obrazovani - ili bi morali biti. Rad se ne cijeni, rad nije važan, stvaralaštvo nije važno.
 
Treće pitanje: Jedini resurs kojeg imamo i kojeg sve zemlje imaju su ljudi i njihov stvaralački potencijal. Ni jedna mjera ih ne smije sputati, smrznuti i onemogućiti. Štoviše, cilj svih političkih mjera je potaknuti taj nedovoljno iskorišteni ljudski potencijal. Kako? Zapošljavanjem, obrazovanjem, iskrenim i vjerodostojnim vodstvom. To je dužnost politike i Predsjednik B. Obama može služiti kao uzor. Suvremena znanost i tehnologija to omogućavaju - e-mail, web, Facebook itd. Rješenje problema i izazova s kojima smo suočeni zahtjeva zajedničku akciju. Zašto okrivljujemo liječnike, učitelje, medicinske sestre, profesore i sve one čiji rad osigurava kvalitetu našeg života, a ne pokušavamo sve te sustave, a pogotovo upravu napraviti efikasnijima i boljima? Stopa zaposlenosti u RH je među najnižima u Europi. Ne samo da do sada nismo očuvali radna mjesta, mi smo ih uništili. Trebamo stvoriti radna mjesta koja doprinose proizvodnji, izvozu i ugledu naše domovine!
 
Četvrto pitanje: Ako su točne analize Svjetske banke i Međunarodne organizacije rada da je ekonomska nejednakost, koja se ne temelji na radu i stvaralaštvu, izvor i uzrok smanjene kvalitete života, da se u tim zemljama visoke nejednakosti živi 15 godina kraće, da u tim zemljama ima više korupcije i kriminala, da je u tim zemljama demokracija ugrožena, zašto olakšavamo rastuću ekonomsku nejednakost? Zašto ne oporezujemo prekomjerno bogate koji se razbacuju luksuzom i nije im stalo do naše domovine?
 
Peto pitanje: Ova je kriza ekonomska, energetska, ekološka, socijalna i moralna. Zašto pokušavamo sve to riješiti samo djelomičnim ekonomskim mjerama? Donesen je proračun koji nije bio realan i sada se donosi koji još uvijek ima puno veće rashode nego prihode. Zar mislimo da će građani lakše podnijeti još jedan rebalans, još jedno smanjenje kvalitete života. Daljnje zaduživanje je skupo. Dosta smo rasprodavali sve što imamo. Svojim radom i svojim stvaralaštvom moramo nadići krizu i pretvoriti je u šansu. Zato moramo pokazati da cijenimo rad i stvaralaštvo, da nam je to uzor, a ne poslušnost. Naš proračun nije osigurao da nađemo nišu uspjeha, niti to osigurava predloženi rebalans.
 
Šesto pitanje: Dužnost je intelektualaca i naših vodećih znanstvenih institucija suočiti se s ovom krizom. Zašto šute? Da li se boje napustiti sigurnost uskih specijalnosti, da li su prestrašeni ili sputani? Što ih je smrznulo? Tko?
 
Sedmo pitanje: Može li se ovu globalnu krizu riješiti samo starim mjerama koje su je i uzrokovale? Sumnjamo - potrebne su i nove ideje. Vodeći svjetski ekonomisti i odgovorni političari s vizijom o tome govore. Nove ideje, nove mjere nisu ponavljanje neuspješnih modela iz prošlosti, ali može se i treba iz pogrešaka učiti.
 
Ova kriza je i globalna i lokalna. Svaka zemlja ima svoju povijest, svoja obilježja i svoje specifične probleme, koje mora svojim snagama riješiti, ali stalno mora biti svjesna da je dio međuovisnog i međupovezanog svijeta.
 
Još su lošije od mjera rasprave o njima. Naša sredstva javnog informiranja posvećuju krizi i pokušajima rješavanja krize manje od petine svog prostora. Sabor RH ni toliko. Kada pokušaju, onda nepotrebno konfrontiraju interesne grupe, umjesto da ih povežu skupa u rješavanju zajedničkog teškog zadatka. Istina je da smo i ranije bile suočeni s teškim krizama. Međutim, ovo je prva globalna kriza - svijet je sada globalan. Najgore bi bilo da gušimo rasprave, da se bojimo argumenata i ideja! Odgovornost je na nama!
 
Ova web stranica www.vrijemeje.com posvećena je argumentiranoj raspravi o krizi i načinima kako je nadvladati i preobraziti u šansu.
 
U Zagrebu, 29.3.2009. Ivo Šlaus