Ruku na srce, mi Hrvati upadljivo zaostajemo u svim ključnim samo/disciplinama nove zbilje. Slabo i nerado osluškujemo, premalo stvaramo, i baš zato neslavno propadamo. Presporo se napajamo korisnim inovacijama i boljim tradicijama. Olako se uživljavamo u ulogu egzotičnog dijela Europe (Č. Jovanović).
Zemlja je jedna, ali svijet nije. Od kratkih nogu nas uče da je svijet zapravo povlašteno mjesto nesigurnosti; prapostojbina iskonskog grijeha, omraza samovlasnog vremena, pače vatreni kotač prometejskog samoutamničenja. Ono što čovjek jede od prve zore izgubljenog raja miriše na još. Slijepi nametnik svoje bogoslične potencijalnosti.